Autor: Danijel Špelić/ Photo: Mississippi Burning (1988) promo / Izvor: Deckardov kutak

Doba rasizma još uvijek nije posve iza nas, ali segregacije jest, no samo doba nikad nije posve zaboravljeno te se danas na njega gleda kao na možda najmračnije doba američke povijesti. Radi se o dobu gdje su se događale tajne, ubojstva, ucjene, prijetnje i linčovanja, a sve to pratilo je budno oko zakona, vlasti i politike, u najvećem broju slučajeva ne radeći ništa. Radilo se o dobu kad američki Jug gubio svoj tradicionalni način života… po drugi put.

Iako su šezdesete godine prošlog stoljeća već daleko iza nas, pojedini događaji koji su se onda odigrali još uvijek čekaju da budu potpuno razjašnjeni i razotkriveni. Ubojstvo trojice aktivista za ljudska (crnačka) prava 1964 samo je jedan od tih događaja, a intrige i skrivene stvari, iako posve javne, nisu mogle zaobići zanimanje filmske industrije, kao ni stvaranje kontroverznih uradaka čija aktualnost traje do dana današnjeg.

No, kad govorimo o filmovima temeljenima na istinitim događajima, onda treba uzeti u obzir jednu stvar – povijest pišu pobjednici, a ono što bi trebala biti čista i nepatvorena istina obično ispadne povoljno uljepšavanje osrednjih rezultata. Da bi se duboke tajne posve razotkrile potrebna je odvažnost svih uključenih, kako ispred kamere, tako i iza nje, a čak i ako dođe do nezaobilaznog uljepšavanja, konačni rezultat trebao bi imati jačinu da gledatelja natjera da zanemari sve negativno kao dio filmskog stvaranja te da mu pažnju zadrži na važnim stvarima.

Mississippi u plamenu jedan je od tri filma koji su obradili temu ubojstva trojice aktivista i najpoznatiji od njih, iako u njemu postoje određene kreativne slobode koje se moraju pojasniti da bi se dobila cijela slika. 1964, na proputovanju kroz američki Jug, tri su aktivista prisilno zaustavljena, ubijena i nestala, što je izazvalo neočekivani interes javnosti, kao i jaku kritiku onih koji su tvrdili da je dotadašnji način života ondje stvar koja mora doći svom kraju.

FBI je poslao dvojicu agenata da istraže priču, što je dovelo do jedne od najvećih istraga koju je ta organizacija provela u svojoj povijesti. Iako se može zaključiti da je sve to i dovelo do konkretnih rezultata, mogao bi vas iznenaditi podatak da je slučaj zaključen tek tridesetak godina kasnije, kao i da su optuženi tek onda dobili zaslužene kazne.

Ali, film se više fokusira na samo okružje u kojem se cijela priča odigravala nego na povijesni tijek slučaja pošto se od samog početka znalo tko je kriv, stavljajući pažnju taj ozloglašeni tradicionalni način života, u kojem je bijeli čovjek bio nedodirljiv, naglašavajući stanje straha, zida tišine i nevoljkosti da se uvedu promjene kao svoju najveću vrlinu.

Tu se odmah nalazi i općenita mana, svi su bijelci ili zatvoreni u sebe, u strahu od pripadnika Ku Klux Klana, koji svoje djelovanje nije ograničavao samo na pripadnike crnog stanovništva, ili ih nije briga za ubojstva ili su jednostavno podržavali takvu akciju. I dok u odnosu bijelog stanovništva prema crnom ima nekih temeljnih istina, zaboravljena je strana koja je bila za promjene i koja je javno osuđivala segregaciju kao i loše postupanje prema Crncima.

A priču gledamo očima dvojice agenata, starijeg i mlađeg. Zašto sam prvo naglasio njihovu dobnu razliku? Zato što se radi o klasično stari pristup protiv novog. Agent Anderson (uvijek odlični Gene Hackman) odrastao je na Jugu i zna kako se neke stvari trebaju raditi (klin se klinom izbija) ako se žele postići konkretni rezultati. Agent Ward (mlađahni, no jednako odlični Willem Daffoe) pripadnih je nove generacije, one koja vjeruje da pravila mogu donijeti rezultate.

Obojica će u napetom okružju dobiti priliku potvrditi svoje teorije, čime je možda i prenaglašeno kako se s pripadnicima Ku Klux Klana treba(lo) boriti njihovim oružjem. Nasiljem. Jer film ne ograničava svoju kritiku samo na taj jedan slučaj, nasilne akcije i još nasilnije reakcije ocrtavaju cijelo to burno doba, kao i činjenicu da ako se želi unijeti promjena, treba malo zaprljati ruke. Oba glumca su iznijela radnju bez problema, a njihovi karakteri nisu posebno uljepšavani, iako su možda malo idealizirani. FBI u stvarnosti nije imao takvu metodu rada kad je u pitanju ovaj slučaj, ali njihova je istraga donijela podatke koji su, u konačnici, pripomogli osuđivanju krivaca.

Najjači adut nakon glume jeste precizna režija Alana Parkera, precizna koliko i smirena, nenametljiva do te mjere kako se u nekim trenutcima čini da gledamo dokumentarac, što je pripomoglo u izgradnji napetosti, ali i atmosferi. Prikaz anemičnog društva u kojem se radnja odigrava stvorilo je atmosferu straha koja se provlači kroz cijelu radnju, što bi se poništilo da su se upotrijebili neki brzi, montažni trikovi.

No film nije statičan, dapače, protočan je i bez praznog hoda, a ne nedostaje mu ni izravnog prikaza nasilja nad slabijima, kao ni upotrebi ikonografije toga doba. S tehničke strane, film je savršen, što je dovelo i do dobijanja nekih važnijih nagrada. Glavni su akteri zaradili i nominacije za Oscare, no do njih nije došlo, što se može opisati i kao tek djelomični propust nadležnih. Djelomični jer koliko god da su glumci dobro odradili posao, Mississippi… je film koji pleše na tankoj granici između ocrtavanja pravog stanja stvari do iskrivljavanja povijesnih fakti, nikad, doduše, ne prelazeći tu granicu, ali sama kontroverza koja se podigla nakon njegovog puštanja bila je dovoljna da čak i u „normalno“ doba čelnici na visokim položajima ustuknu.

Zaključak? Intrigantna drama, s jednako tako intrigantnim glumačkim izvedbama, koja je smještena u jedno prošlo, ali nikad zaboravljeno intrigantno doba. Ili, da izbjegnem velike riječi, radi se o filmu koji dugo ostaje u sjećanju nakon gledanja.

Pisac, kritičar, scenarista, esejista, bloger… i stanovnik svijeta.

Komentari