Okružena sam ljudima koji pišu. I lijepo mi je, zaista. Volim kreativnost. Volim kada ljudi izražavaju sebe kroz pisanu riječ. Ali postoji tu jedan mali problem. Zove se ego. Zapravo, većinom je problem u tome što taj problem i nije tako mali. Naime, podosta tih “pisaca” su ubijeđeni da su vrhunski u tome što rade. I ne sviđa im se kada netko kaže nešto drugačije. A ne shvaćaju vrlo važnu stvar. Pisanje je vještina koja se uči. Naravno, treba imati i dara, ali uzaludan je ako ne radite na sebi.

Baš nedavno sam nabasala na nekakvu raspravu o pisanju. Treba li javno iznositi mišljenje o tekstovima koji su objavljeni javno? Treba li nekome progledati kroz prste i pohvaliti loš tekst samo zato što je prvi? Kako odreagirati na takav jedan “negativan” komentar?

Odgovori su zapravo vrlo jednostavni, zar ne? E pa ne. Jako puno ljudi ne shvaća poantu kritike. Ego im zamagli prosudbu i svijet postane mjesto u kojem se dijelimo na nas i njih. Naši su ovi što nas tapšu po ramenu i tvrde kako je sve savršeno. A oni drugi, zločesti, su samo ljubomorni na naš neprevaziđeni talenat. I kritiziraju iz puke pakosti.

A ono što nažalost mnogi ne shvaćaju je sljedeće : ako sam samoinicijativno odvojila vrijeme da pročitam tekst, da se udubim u njega, proučim ga što stilski, što sadržajno, i nakon toga svega odlučila svoje mišljenje staviti “na papir” i podijeliti ga s autorom, to sigurno nisam napravila jer nemam pametnijeg posla. Napravila sam to jer sam u tome svemu vidjela nešto, prepoznala iskru koja se može rasplamsati, samo ako se pravilno usmjeri.

Književnost je umjetnost. No nisu svi koji pišu profesori jezika na kojem pišu. Nisu možda ni toliko vješti u oblikovanju rečenica. I to je nešto čega svi moramo u svakom trenutku biti svjesni. Ako vam netko ispravi gramatičku ili pravopisnu grešku ne skačite na njega, ne ljutite se, ne izigravajte uvrijeđene dive, i nadasve ne tvrdite da to nije bitno, da je bitna samo priča. Gramatika i pravopis su iznimno bitni. Pitak tekst čini priču interesantnijom. To je ono što čini razliku između nečega što bi se trebalo svrstavati pod umjetnost i običnog škrabanja u svakodnevnoj komunikaciji. I naravno, nitko neće tekst napisati savršeno, niti se to zapravo očekuje.

Za to imamo lektore i urednike, koji prije objave svakako moraju proći kroz tekst. A vjerujte da to nije nimalo lak i zahvalan posao. Jer tu postoje tisuće sitnica na koje se treba obratiti pažnja. I svaki trenutak dekoncentracije i nepažnje vas može koštati pogreške. Treba i pronaći granicu između konstruktivnih izmjena i pretjeranog utjecanja na stil autora. Autor uvijek mora svojim stilom biti prepoznatljiv i dominantan. Lektor i urednik se tome stilu moraju prilagoditi i od njega napraviti najbolju moguću verziju. I shvatiti da njihov posao nije načiniti knjigu kakvu bi oni napisali, nego izvući najbolje od onoga što je autor napisao.

Mnogi se bune da su skupi. Pa jesu. Ali za ono što dobivate kvalitetnom lekturom i uredništvom – nisu. Nažalost, prioriteti su danas pri izdavanju knjiga jako pobrkani. Bitno je imati što više stranica, što više izdanih knjiga, što kičastije naslovnice, što brže napisati…. A zanemaruje se najbitniji dio – ono između tih koricama, slova na tim stranicama. I još se ljute kad niste oduševljeni.

Biti pisac znači biti ponizan. Neće se svakome svidjeti vaše riječi i to je sasvim u redu. Svaka kritika je dobrodošla i prilika je za rast i učenje.

Biti pisac znači izliti svoje biće na taj papir, a to opet znači otvoriti se i biti ranjiv. I naravno da kritika tada boli. Samo imajte na umu da čitatelj taj tekst gleda svojim očima, proživljava svojim emocijama, uspoređuje sa svojim iskustvima. I da to nema apsolutno nikakve veze s vama.

Stoga, ne ljutite se na kritike. Shvatite ih kao pokušaj pomoći, ispruženu ruku koja vas može povući stepenicu više samo ako dopustite. Rastite kroz njih. Učite. I učinite svoje pisanje boljim.

Nataša Jalšovečki

Zaljubljenica u jezik i njegovu formu, prevoditeljica, lektorica, urednica, mama. Pisanje volim odmalena, no škrto svoje riječi čuvam za sebe. 🙂
Veliki emotivac i empat, introvert, komplicirana, često sebe skrivam iza humora, ironije i sarkazma. Alternativka, vegetarijanka, otvorenog uma, osjetljiva na nejednkaost i nepravdu. Uvijek spremna pomoći, no ne volim lažna tapšanja po ramenu, niti ljude koji ne cijene moje vrijeme. Cijenim iskrenost i ako nje nema, teško ćemo se slagati 🙂

Komentari