Naletih na Ninu neku večer na pola Štrosmaherove, zaletila se onako manekenski, kako samo ona umije, gazi štiklom k’o vojna činbenica i živa roba ne vidi. Krenuh da dignem ruku da je pozdravim a baš u taj čas ona pogleda u mom smjeru pa mi ruka osta da stoji tako na pola puta, zbunjena, ni podignuta ni spuštena.

Ni sa jednom drugom ženom nisam tako smušen ali Nina kad me pogleda, meščini se sve u meni ispremješta i sakrije, pa mi srce tandara u stomaku, želudac mi se u grlo digne, a sve ostalo stegne i napne pa bi reko’ hoću puknut. Još kad mi se obradova pa krenu prema meni, spusti mi ruku na rame pa me kofol poljubi (žene to zovu poljubac, ono kad ti naslone obraz na obraz i naprave zvuk poljupca usnama) i pritisnu tijelo uz moje, ja se nekako sageh i skupih koljena, sramota da ne pukne na pola čaršije, jebiga.

„Đesi bolan“, govori mi k’o da smo jučer kafu pili, k’o da nije pet godina prošlo kako sam joj zadnji put ime spomenuo. „Čujem“, veli, „počeo si ozbiljno da pišeš. Dobra ti je bila ona o svađi onog para, baš k’o da si je meni napisao“.

„Hvala“, kažem kao da sam navikao na komplimente, a u sebi kontam, Bože, kako to da vazda isti srklet budi u meni pa ni rečenice sastavit ne znam. Nekako se ipak presaberem, pa je gledam i gledam i pomislim ko ga jebe..

„Imaš li kad“, haman šanerski zaustih, „kafu da srknemo?“

Ona nakosi glavu kao da analizira namjere iza mog pitanja, pa mi se nasmija i zabaci zlatni sat na ruci. „Mogli bi vala nakratko. Gdje ćemo?“

„Tu mi je stan“, velim, „iznad one kafane“, pa pokažem na zgradu na kraju Štrose. „Za šta si?“

Ne kaza mi ništa, nasmija se blesavo i u šali me udari laktom u stomak a u meni se svi oni rasuti organi namjestiše na stara mjesta i ja vidjeh da kod Nine još uvijek ima malo vatre za propalog pjesnika. Poskoči i sampouzdanje i sigurnost, i ja krenem niz Štrosu, lagano da joj pričam o pisanju i turobnom svijetu u kojem je nemoguće iskopati pravu priliku, ali kako ja to iz ljubavi i mada pola raje misli da sam neshvaćen a drugo pola da hladno serem gluposti, sve to nekako prolazi i vazda ima neko da baci pokoju lijepu riječ.

Dok se u toj priči okrenuh, nađosmo se kod mene u stanu. Nina se zavali na kauč i ispruži noge preko stola. Stol je istog časa postao tvrđi.

Gleda me kao da uopšte nije žensko, kao da ne zna šta sve može s tim nogama da napravi i mnogo većim frajerima od mene, a ja tamo trkeljam neke ploče iz dana kad smo još bili klinci. Navijem Kseniju Erker, a ona se lupi dlanom po čelu i skoči tako bosa da igra oko stola, dignuvši ruke iznad glave, sa kosom rasutom preko lica i lepršavom, jedva iznad koljena povučenom, crnom haljinom. Prizor kojeg bi ponudo kao dokaz da vrijedi živjeti, svakom ko je ikad pomislio na samoubistvo.

Pijuckam iz presute čaše neko nevješto nasuto piće bez leda, naslonjen na štok grizem se iznutra i jebem mater životu koji je dozvolio da se Nina uda prije nego se naši puti izmiješaju makar na jednu noć, a njen pogled ne prestaje da me muči i probada u kao naručene Ksenijine stihove

“I zastani bar malo da ti kazem
da slucaj nam je ukrstio pute
i da smo danas opet poslije svega
neznanci sto se gledaju i sute

Povedi me veceras bilo kuda
bar da vidim kamo sve to vodi
i slijedit cu te slijepo kao uvjek
jer ne znam sto bih sama u slobodi”

Ninin crvenokosi lik i napukle usne iz profila debelo me podsjećaju na nekad mlađahnu Kseniju iz sedamdesetih, a ja sam, meščini, i danas zaljubljen, i u jednu i u drugu.

U par brzih plesnih pokreta, Ninina se ispružena ruka nađe ispred mene i svijet mi se zanebesa kad se u plenosom koraku njeno tijelo nasloni uz moje. Pođem reći „Stani Nina, jebote, imaš muža i klinca kod kuće“, ali osjetih da me na njenim prstima svezanim oko vrata ništa ne grebe, a njen mi pogled i ćošak osmijeha potvrdi tu raširenih ruku dočekanu vijest – na ruci nema prstena.

Vrte se sve stare pjesme svih starih dana, a tanki prsti zavodljive Nine polako spuštaju bretelu haljine koja za tren pada na pod, praćena svim mojim oklijevanjima i moralnim uvjerenjima.

Sunčano nas je jutro zateklo u nekom divljem smijehu u kojem smo prebrojavali uspomene i čudili se svim onim trenucima u kojima smo jedno drugom k’o biva davali znakove ali nikad da se desi da oboje ukapiramo šta se s druge strane dešava. Dok mi njena napadno gola ruka miluje koljeno, na njenom prstu sija bijeli trag mjesta gdje je bila burma. U pauzi od smijeha okrenem ploču na ozbiljnu priču pa je, milujući joj prst na mjestu gdje je ostao bijeli trag kože burmom skrivene od svjetlosti, pitam šta se desilo sa njenim brakom.

Nina mi namigne, hitro ustane i traži po podu svoju haljinu i neki komad nakita. Nevješto se saginje a meni k’o bljesak mislima juri onaj Džamonjin citat – nema ništa ljepše od žene koja se svlači, a ništa nezgrapniije od žene koja se oblači, pa se nasmijem a ona mi dobaci jedno „jebi se“ i zlokobni osmijeh od kojeg bi istog časa mogao s njom makar još dva kruga ljubavnog maratona.

Odnekud iskopa i svoju sitnu torbicu, a zatim iz nje izvadi burmu i navuče je na onaj bijeli trag u kojeg sam do maloprije gledao. Stan poplavi tišina, a njen mi se ozbiljni lik primače i kao djetetu prođe tom rukom kroz kosu, ostavivši mi sitnu ogrebotinu od prstena na tjemenu.

Okrenu se i lagano odljulja svoje savršeno tijelo prema vratima, pa mi, prije nego ih zatvori, dobaci još jedan osmijeh i neuvjerljivo „jebiga, morala sam znati“, pa zatvori vrata prije nego je stigoh upitati jednako neuvjerljivo „znati šta?“ – iako sam dobro znao o čemu priča.

Adis Ahmethodžić

Po struci magistar elektrotehnike, a po hobiju zaljubljenik u pisanu riječ, teatar i stare filmove. U internet mahali poznatiji kao “Sarajevski John Doe”.

Komentari