Postoji neopisiva povezanost između dvije duše koje se nađu kao jednako lude, jednako posebne, jednako divlje, jednako svoje i ničije. Kada se ta dva mala svemira taknu, sve ono što su prije poznavali nestaje, spoje se u jednu cjelinu koja prebiva na novom imenu i novoj adresi srca. Postaju tako oni svoji, bez pripadnosti jedno drugome, a ipak tako nerazdvojni. Nesvjesni možda u prvim momentima te povezanosti, odupiru se iz dana u dan pripadnosti tom drugom biću.

Osjetila si to noćima, znajući koliko puta ti je došao u san da te obavijesti gdje je i kako je. Znala si i kada bi vjetar naglo okrenuo smjer noseći njegov miris daleko sa sobom do tebe, da ti najavljuje kako on upravo dolazi u grad. Nagovijestio bi ti svaku njegovu prisutnost, njegove nemire, njegove sumnje. Dobro si znala prvu godinu, s prvim zajedničkim proljećem i dodirima, kako ćeš jednom pokušavati zaboraviti ulicu, ime i broj. Znala si kako starite da će sve vidljiviji biti ti okovi slobode koje ste postavili jedno u drugo. Svojim putem ste išli, skupa a odvojeno. Niste marili za ožiljke koji će pritom nastati, bili ste sretni jer ćete imati podsjetnik na vaše usne.

Nije do tebe, nije toliko ni do njega. Ti poneki ljudi dogode nam se unaprijed dogovoreni ondje negdje na nebeskim proplancima. Dođu, probude nas, izvuku iz nas svu svjetlost i tamu, kako bi jednom otišli. Dogovorite se susresti, a usput se naglo zavolite. Postanete svjesni koliko niti vas veže, iako nesvjesni zašto.

Godina za godinom kako prolazi, tako se sve više spajate i razdvajate, kako biste se pripremili za ono najteže. Dopuštali ste jedno drugome lažnu slobodu, slobodu u okovima uma i duše. Prigovarali ste jedno drugome ono  što ste se kleli da nećete. Patili ste jer je svatko išao za svojim snovima, otkrivajući one druge strasti, mimo vas dvoje. Željeli ste stvoriti svoj drukčiji svijet, gdje ćete se uspjeti ograditi od svega lošega, ako ono dođe. Onaj svijet gdje ćete najbrže pobjeći ako se sve raspline kao balon od sapunice. Pripremali ste se za bijeg, odvojeno.

Sloboda i okovi

Dobili ste tako željenu slobodu da kreirate sebe, istodobno nove okove koje idu s njom. Bol u grudima, konstantan osjećaj prisutnosti, grižnju jer ste si ukrali sebe. Dobili ste povezanost i izgubljenost.. U dubini duše, bili ste svjesni da će tako završiti. Niste se mogli toliko međusobno ni kriviti, koliko god ste se nekoć mrzili. Jer znate, vaša srca su uvijek kucala u jednakom ritmu. Vaše glave, koliko različite bile kao i izbori, imale su ipak lijepe primisli i snove koje ste htjeli skupa živjeti. Pokušali ste i sve i ništa. Stvorili tako sebe u svemu i u ničemu i jednako brzo i uništili da bi se iznova gradili sa nekim novim ljudima.

Ali, stajali ste ondje na raskrižju, onako bedasti i onako svoji, makar i na taj tren. Sjećaš se i dalje te noći, dolazila si sva usplahirena i zbunjena, popravljajući šminku i kosu, kako bi i dalje vidio ljepotu u tebi. On je hodao brže nego inače, vidno uznemiren, vidno tužan i sretan. Kažu ljudi, ne možeš biti oboje u istom trenu, a ne znaju oni, ti koji ovakvu povezanost nisu živjeli..  Znali smo tada mi, svoji smo a nećemo nikada biti naši.  Znali smo, posljednji zagrljaj se bliži. Izigrali smo jedno drugo, prevarili sebe i varali godinama druge kako bismo došli na onaj početak. Ondje gdje sam ti prvi put izazvala iskru u oku, isto tako i bol u duši. Ondje, čekali smo jedno drugo da bismo skupa otpustili. Da bismo prigrlili ono što smo zajedno kreirali, možda nesvjesni koliko se zauvijek gubimo. No, opet, osjećali smo cijelim tijelom da je kraj jedne epske ere.

Osjećali smo duboko pod kožom tu jezu kada gubiš nekog tuđeg, a svog. Kada gubiš sebe u njemu, njega u sebi, sebe u sebi… Gubiš okovane duše, da bi si postavio nove zamke i okove. Zašto? Znaš.. Bili ste namijenjeni da se međusobno rušite i gradite, kako zajedno tako i odvojeno. Bili ste spojeni kako se nikada više ne biste nazvali svojima. Kako bi naučili voljeti i dobro i zlo, egzistirati na samoj granici boli, mrtvila i ljepote zajedno.

Nikada toliko njen koliko moj

S one druge strane usana, promrljao si sebi koliko sam tvoja i ničija. S one druge strane posljednjeg zagrljaja, znao si da te puštam njoj, iako nikada nećeš biti toliko njen koliko moj. Znali smo koliko boli ostanak skupa, znali smo koliko ruši svaki novi dan pun naših ružnih uspomena. Duše su se već ranije pripremale na krah, ne brini, znale su i osjećale taj iskorak iz ljubavi. Priznao nisi kao ja, neke stare grijehe, čežnje, tuge. Da jesi, znao si, opet ne bi ništa promijenilo jer mi smo naše karte odavno odabrali i prokockali sve ondje gore, unaprijed.

Onda, trebalo je biti tako jednostavno i lako proći taj posljednji susret i posljednji zagrljaj, kažu oni koji voljeli nisu.. Pokušali smo skriti bol, skriti strah jer smo bili svjesni prolaska svih godina pred očima. I tako, ne gledajući se u oči radi gubitka snage i silne tuge, pustili smo. Ruke su se razdvojile, usne su izustile ono dobro poznato „čuvaj se, ostani dobro“ i otišle. Ima neko dobro, isto tako i prokleto u nama ljudima.. Kad ljubav ostane sa one druge strane usana, s druge strane zagrljaja, zarobljena duboko u vremenu, koga kriviti? Kao da je jučer bilo, ponekad se vrati da podsjeti na povezanost…

No, ovaj put ne postoji bol, samo izmami veliki osmijeh jer svojim putem je odlučila doći sudbina. Podsjetiti da smo ispod kože i dalje oni mi, bez nas..ali da i dalje postojimo i da ipak možemo opet voljeti istim žarom. Sad znam da nije bilo uzalud.

Pronašla sam sebe iznova, ondje gdje sam bila, između jave i sna.

Marija Lombarović

Rođena 01.02.1990, u Vinkovcima, mladost provela u najljepšem Zadru, trenutno živi i radi u Zagrebu. Ekonomist po struci, umjetnik po duši. Divljeg, nesputanog duha, vedra i pozitivna. Transformira se iz sanjara u snažnu ženu, punu vizija i ideja. Njena želja da podijeli vlastita iskustva i boli, nadilazi sram i osudu te svoje rane pretvara u pobjede. Njene riječi utjeha su i ogledalo drugima. Ona je ono što se većina njih boji biti – SVOJA. Najveće strasti su joj pisanje i ples, dva različita svijeta u kojima na posebne načine izražava svoju suštinu i dualnost.

Komentari