Ne znam o čemu bih pisala, ali tek toliko da napišem nešto. Tek toliko da se ima što objaviti, tek toliko da mogu to podijeliti na svom profili i da imate što klikat’, lajkat’ šerat’ i – čitat’.

Znate o čemu razmišljam?

Razmišljam da pronađem dečka; nije da mi trenutno treba, ali tek toliko da ga imam. Ali baš dečka, tko još danas traži muškarca? Tko još danas traži pravu ljubav? To danas nije moderno. Dakle, pronaći ću dečka. Tek toliko da mogu reći da imam dečka. Tek toliko da usrećim majku jer je napokon dobila zeta. Tek toliko da usrećim cijelu užu i širu rodbina i da na pitanje „Kad ćeš se udati?“ mogu reći – „Evo, prvi korak je riješen, napokon imam dečka!“ Tek toliko da mogu promijeniti status veze na fejsu. Tek toliko da možemo objavljivati one „slatke“ zajedničke fotke i u opis pisati koliko se „volimo“ – toliko da smo i od sudbine jači. Tek toliko da si možemo kupiti one isfurane King & Queen majice.

Razmišljam da sljedeći vikend odem van; nije da mi se ide van, nije da u mojoj okolici ima neki događaj koji mi je zanimljiv, ali tek toliko da idem van. To je danas također moderno, je l’ da? Nije bitno gdje si već s kim si. Zapravo, nije bitno ni jedno. Bitno je da odem van tek toliko da odem van. Tek toliko da mogu reći da sam bila vani. Tek toliko da ne ispadnem crna ovca u društvu jer mi se nije išlo van. Tek toliko da se mogu lijepo odjenuti i našminkati. Tek toliko da se pokažem svijetu. Tek toliko da si napucam ego kad mi neki xy lik plati piće.

Razmišljam da krenem u teretanu; nije da volim vježbati u teretani, ali tek toliko da mogu reći da hodam u teretanu. E, to je ultimativni trend, to je zaista moderno. Ići ću u teretanu tek toliko da mogu okinut’ koju fotku kako dižem utege ili radim čučnjeve ako ništa drugo. Tek toliko da mogu reći koliko zdravo živim. Tek toliko da mogu napisati na status „No pain, no gain!!“ Tek toliko da tamo mogu raditi sve osim tjelovježbe. Tko još ide u teretanu zbog tjelovježbe?

Razmišljam koliko od vas će se pronaći u ovome, a koliko od vas će se nasmijati i shvatiti sarkazam.

Nemojte me krivo shvatiti, ne osuđujem parove, ne osuđujem izlaske, a ne osuđujem ni ljude koji odlaze u teretanu. Osuđujem one koji sve to rade tek toliko da rade, tek toliko da bi se svidjeli drugima. Zapravo, uopće ih ne osuđujem, samo ih ne shvaćam – iako sam i sama bila jedna od njih prije nekoliko godina. Sad mi je sve to samo tragikomično, s naglaskom na tragi.

Sad sam ipak malo više izbirljiva. Okej, puno više. Oko svega – oko prijatelja, oko ljubavnih veza, oko mjesta na koja izlazim, oko poslovnih projekata, oko obrazovanja, oko tema za razgovor, oko odgovaranja na poruke, oko hrane, oko pića, oko odjeće, oko šminke i tako u nedogled.

I ne vidim ništa loše u tome, dapače.

Zašto bih morala ići na neko mjesto samo zato jer svi ostali idu? Poznavajući sebe, samo bih bila frustrirana i htjela ići doma, a to ne želim raditi ni sebi ni drugima. Zašto bih išla u klub u kojem, na primjer, sviraju tamburaši ako ih ne mogu smisliti? Nemam ništa protiv tamburaša i ljudi koji ih slušaju, ali to jednostavno nije moj đir. Ja poštujem tvoj đir i očekujem od tebe da poštuješ moj đir i da se ne naljutiš ako odbijem tvoj poziv za druženje. Uostalom, ako bi se zbog toga naljutio ili naljutila na mene, vjerojatno uopće nismo prijatelji.

Zašto bih se družila s nekim ako, očigledno, nismo na istoj mentalnoj razini? Samo bismo oboje gubili živce forsirajući odnos koji nema sretnu budućnost. Isto vrijedi i za ljubav. Zašto bih ulazila u vezu tek toliko da sam u vezi, tek toliko da nisam usamljena ili zato što su svi moji prijatelji u vezama pa moram biti i ja? Koja je poanta toga? Koja je poanta uopće forsirati odnose? S čovjekom ili klikneš ili ne klikneš, ili te privlači ili te ne privlači, ili jesi na istoj mentalnoj razini ili nisi. Ponekad nije čak ni do druge osobe, ponekad je i do tebe. Ponekad jednostavno nisi spreman za nove odnose i nove ljude – što je sasvim u redu. Ponekad si trebaš uzeti vrijeme koje ćeš potrošiti samo na sebe, da shvatiš što želiš, a što ne, ali ako je tako – nemoj druge uvlačiti u to i davat’ im lažnu nadu samo zato jer si ti usamljen i teško ti je biti sam sa sobom. To opet ne vodi nikud.

Zašto bih radila ili studirala nešto što me ne čini sretnom, nešto što ne mogu raditi sa strašću i s energijom za koju znam da imam ukoliko sam u dobrom okruženju i ukoliko volim to što radim. Tek toliko da imam diplomu? Tek toliko da mi ide radni staž? Oprosti, ali život je mnogo više od toga.

Zašto bih kupovala odjeću koja je sada u trendu i koju svi nose da bih se uklopila, da bih bila u skladu s vremenom? Nešto od toga ću i kupiti, ali ako mi je ružno, ružno mi je. Ni jedan influencer me neće uvjeriti u suprotno.

Zašto bih se upisala u teretanu ako više volim vježbati kod kuće? Zato što je u teretani ekipa? Ne znam, nazovite me antisocijalnom.

Zašto bih uopće radila bilo što u čemu ne vidim smisao?

Mislim da uopće nije loše biti izbirljiv, postaviti si visoke ciljeve i standarde – oko svega. To je samo pokazatelj da znaš što želiš i zašto to želiš. To je pokazatelj da poznaješ samoga sebe, a to je danas rijetkost. Previše ljudi danas gubi vlastiti identitet samo da bi udovoljilo društvenim standardima te istovremeno osuđuje nas izbirljive, ali biti izbirljiv nije loše.

Loše je živjeti život tek toliko da ga živiš; bez smisla, bez cilja. Poput muhe. Ne znaš ni kud ni zašto ideš, ali bitno da zujiš.

I da, lagala sam u prvoj rečenici. Točno sam znala o čemu ću pisati.

Nina Horvat

Rođena u malom mjestašcu pokraj Čakovca, obična je djevojka velikih snova i specifičnog pogleda na svijet. Iako joj je primarni posao organizacija i promocija zabavnih događaja, ljubav prema pisanju prevladavala je cijelog njezinog života. Ovo je njezin pogled na svijet te vaše putovanje kroz njezine misli i iskustva koja su je oblikovala kao osobu.

Komentari