Baš kao godišnja doba, ljudi se mijenjaju.

Dugo sam gledala u te riječi. Citat koji susrećem već godinama po društvenim mrežama, samo na novim slikovnim podlogama i ubačen u nove kontekste. Koliko sam ga puta čitala, a da nisam shvatila poantu priče?

Da nisam shvatila bit?

Možda previše.

Proljeće

Kad nekoga upoznamo, on je naše proljeće. Sve dolazi lagano, sve je pitomo i toplo. Razgovori su laki, teku do dugo u noć i uvijek je u svemu mnogo smijeha. Čak i kad dođe do neke rasprave, sve strasti se brzo smire, jer proljeće je čarobno doba kad se lako u nama bude nade, nemiri, lepršavost i magija. Kao tek procvalo cvijeće puni smo aroma i mirisa, oko nas sve bruji od pčela, bumbara, sve duljih dana, toplijih noći, strasti i mogućnosti.

Volimo ljude dok su naše proljeće. Volimo radost koju donose i volimo kakvi smo s njima. Tek ih upoznajemo a mislimo da već sve o njima znamo, jer nerijetko jedni drugima nadopunjujemo rečenice, upadamo si u riječ pa se smijemo. Bože kako se smijemo u proljeće.

Ljeto

I kako vrijeme prolazi, tako naš odnos postaje dublji, prerasta u ljeto. Tu nastaju ponekad one zrele šutnje, kad nam je dovoljno samo sjediti uz nekog i satima promatrati nebo. Dovoljno je da su blizu. Sparina nam ne da, da previše razmišljamo i samo se prepuštamo trenutku. Ljeto je doba velikih ljubavi i velikih pustolovina. Jurimo kroz ono što nam naš čovjek Ljeto daje i ne razmišljamo mnogo kamo to vodi, još uvijek su u nama tragovi proljeća, još uvijek je jaka ona struja lepršavosti i još uvijek se mnogo, mnogo skupa smijemo.

Ponekad primijetimo nalet nekog vjetra, neke oluje, ali ljeto je, oluje brzo prođu i sunce grane. Ponovno smo u ljubavi, ponovno vidimo magiju i koračamo s njom ruku pod ruku. Ispijamo je kao najbolje vino i vodimo ljubav s njom, satima. Ljeto je vrijeme kad je sve moguće, kad svi zaboravljamo da postoji tamo neki stvarni svijet u koji se moramo vratiti na kraju godišnjeg odmora.

Jesen

A onda sasvim slučajno, nekako usput na vrata pokucaju prve kiše. Dođu neprimjetno, s mirisom dunja i zrelog grožđa. Smjenjuju se tako sunčani i kišni dani i mi smo polako počeli naše ljude gledati nekim drugim očima. Noći su kraće i treba nam deblji pokrivač, treba nam zagrljaj, treba nam malo one magije ali često rukom posegnemo na drugi kraj kreveta, na jastuk do svog i tamo osjetimo samo hladnoću plahti. Spavamo sami. Sve je još tu. Jednako volimo, nismo se promijenili, samo jurimo za obavezama, odgajamo djecu, jurimo na sastanke, kuhamo, spremamo, nemamo toliko vremena za duge kave i poglede u nebo. Ljubav ponekad kucka na vrata, ali mi joj tako često i tako grubo znamo reći – „Sačekaj malo.“

Beskrajne kiše slijevaju se niz prozore i naše obraze. I čini se kao da ni sebe ni svoje ljude ne volimo u jesen. Ne volimo boje na njihovim licima koje se smjenjuju i ne volimo tupost koju osjećamo. Sve je golo. Cvijeće je nestalo, travke se izgubile pod naletom prvog inja, drveće odbacilo svoje haljine.

Zima

Između nas i naših jesenjih ljudi, mnogo je neizrečenih riječi, sve više se pretvara u sivilo. A onda dođu prvi snjegovi. I zaledi se svijet.

Sve u nama stane. Oni davni laki razgovori, sva ona proljetna magija i lakoća s kojom smo udisali jedni druge kao da je posve nestala. Poželimo je dozvati u sjećanje, ali ona odbija poslušnost.

Riječi ako budu izgovorene, u sebi nose mnogo inja, kao tisuću i jedan nož zabijaju se u svaku poru našeg bića. Ne volimo više naše zimske ljude. Ne sjećamo se više ni da smo ih voljeli. Ne pamtimo ni dane kad su oni voljeli nas.

Prekrili smo svoje odnose, debelim slojem snijega i leda i čekamo… a često ne znamo što čekamo.

Možda novo proljeće?

Baš kao godišnja doba, ljudi se mijenjaju.

Život neizbježno juri od proljeća do zime, od zime do proljeća, daje nam svu magiju i sve sivilo svijeta. I sa svakim to moramo proći. Sve što se rodi mora doživjeti svoj zenit, a jednom i svoj kraj. Bez proljeća nema novog života, bez ljeta nema rasta i stvaranja, bez jeseni nema ubiranja plodova a bez zime kad sve miruje, nema snage za nova buđenja.

Zbog toga prepustite se smjenama u ljudima, kao što se prepuštate godišnjim dobima i znajte da iako dođu zime, pa mnoge ljubavi umru u njoj, one prave prerastu najgušći mrak i najveće minuse i ponovno niknu.

Baš kao jaglaci. U proljeće.

Marija Klasiček

Photo: Pinterest / Pixabay

 

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari