Vrlo često razmišljam o onome što je bilo. Kad sagledam svoj život, bilo je lijepih trenutaka, ali bilo je i onih koje ne znam kako sam preživjela. Svačiji život je pretpostavljam isti. Ružne situacije nas ojačaju, nauče, a one lijepe daju sjetna sjećanja trenutaka koji se na žalost više nikad neće ponoviti.

Razmišljam i o ljudima. Postoje ljudi u mojoj prošlosti koji su tu da ostaju zauvijek. A postoje i oni koji su prohujali kroz moj život, dobivajući ili dajući što su mogli i htjeli. I nisu ostali.

Ima li smisla baviti se prošlošću? Mislim da ljudi koji ne znaju ostaviti prošlost iza sebe vrte stalno događaje u glavi i postaju depresivni. Previše bavljenje prošlim iskustvima ne donosi nikada ništa dobro. Imam osobu u životu koja se nikako ne može odmaknuti, stalno vrti iste filmove u glavi i neprestano podsjeća na tuđe pogreške. Pobjegla sam od te osobe glavom bez obzira. Što će mi to?

Kad čovjek prihvati svoje pogreške i svoje loše izbore u prošlosti, onda okrene na neki način svoju glavu budućnosti. Počinje razumijevati greške, tolerantniji je prema ljudima, i napose prema samome sebi. Svoju djecu učim da se ne boje prošlosti. Moraju naučiti da su sva loša i dobra iskustva zapravo neprestano učenje i razvoj, i da budućnost nosi također nove greške i nova loša iskustva. Naše je samo da se naučimo nositi s njima.

Sjećam se života u neprestanom strahu. To su moja prva sjećanja. Strah od budućnosti, od pogrešaka, od loših izbora. Pa unatoč tome, opet me život natjerao da se borim u koštac, ma koliko oprezna bila. Sjećam se tog straha kao da se danas zbiva. I sjećam se da sam cijelo djetinjstvo bila jako anksiozna. Taj strah nije mi donio ništa dobroga. Nije mi donio toliko željenu hrabrost, paralizirao me do te mjere da ne samo da sam činila loše izbore, nego ih opće nisam činila, prepuštajući se samo struji života kao da nemam kormilo u rukama.

A onda, nekako s pragom zrelosti, otkrila sam hrabrost. Trebalo mi je dugo godina da shvatim kako je upravo strah taj koji uzrokuje moju paralizu, i da ukoliko želim promijeniti svoj život, moram hrabro zakoračiti dalje. To je bila prekretnica, znati da nešto možeš ako želiš. Bila je to katarza, ponovno rođenje mene.

Na tom putu izgubila sam puno osoba koje su mi mnogo značile u tom trenutku. Mnogi su sami otišli jer nisu mogli više pratiti moj tempo. Mnoge sam i sama otjerala jer nisam više mogla podnositi njihov strah koji se poput raka širio na mene. A mnogi su ostali. Ostali su oni koji su mi govorili da sam luda. Ostali su i oni koji su me hrabrili i govorili da ja to mogu. Ostali su i oni koji su s čuđenjem promatrali moje putovanje krivudavim stazama.

I sad, kad promatram prošlost, više za ničime ne žalim. Znate li onaj osjećaj kad stalno žalite za propuštenim prilikama i greškama koje ste počinili? Ja to više nemam. Prihvatila sam pouke iz svih svojih loših iskustava. Prihvatila sam pogreške kao brdoviti uspon ka uspjehu.

Moja budućnost je neizvjesna, baš kao i vaša. Tko može znati što sutra nosi? Ali ja ne biram život u prošlosti. Ja želim živjeti za budućnost.

Ma što mi ona donijela, sad imam dovoljno hrabrosti da se s njome borim. A to je najvažnije. Ostavite prošlost da bude tamo gdje jest. Ona je s razlogom tamo. Okrenite se onome što je sada i što će tek biti. Mislim da je to najzdravije i najbolje.

Dubravka Lisak

Zovem se Dubravka Lisak i rođena sam 1976. godine u Zagrebu. Od djetinjstva sam pokazivala veliku sklonost pisanju, pa iako sam u srednjoškolskom dobu glasila kao jedna od nadarenijih učenica što se pisanja tiče, profesionalno se pisanjem počinjem baviti tek preseljenjem u Dublin. Iza mene je nekoliko započetih projekata koje još nisam završila, jer pišem uz radne i obiteljske obaveze. Kolumnistica sam na nekoliko hrvatskih portala. Ponekad pišem ozbiljne članke u kojima komentiram zbivanja iz svijeta iseljenika, ponekad se bavim popularnom psihologijom koja će ostati moj najveći hobi, a najviše volim pisati nevezano za išta, više vlastite misli i razmišljanja o svemu i svačemu. Enfant terrible vlastitog rodnog mjesta, uživam u anonimnosti metropole kao što je Dublin. Tek ovdje počela sam živjeti i ostvarivati samu sebe u potpunosti. Majka, žena, razvedenica, poslovna žena, obična radnica… bila sam sve. Moje životno iskustvo je bogato, a kao svoju najveću vrlinu navela bih beskrajnu hrabrost i mogućnost da uvijek počnem ispočetka. Volim nove stvari, polako gradim svoj život daleko od rodnog doma i konačno sam sretna. Volim pomagati drugima, volim istraživati nove stvari i nikad mi nije dosadno. U starosti se vidim na Tajlandu okružena palmama, knjigama jer užasno puno čitam, i laptopom na kojem ću pisati svoje knjige. Ideja imam mnogo ali vremena malo, pa ipak se trudim i jako puno pišem. Svaki svoj slobodni trenutak posvećujem pisanju. Ponosna sam na sebe što sam svoj život usmjerila u onom smjeru koji želim, i polako ali sigurno dostižem sve svoje ciljeve.

Komentari