Draga moja bijela bilježnice, mogu ti reći da nemam pojma pomažu li tvoje „čarolije” na koje izbacujem frustracije, ali nemam pojma koja je opcija B, pa ti opet pišem. Prošla su dva dana otkako me susjeda vidjela s repom u dupetu. Malo je reći da cijelo selo ima super temu i da se svi podsmjehuju kad vide mene ili supruga. Da, i poštar se smije.

Jebi ga.

Upravo sjedim u kadi kao kreten. Zaključala sam vrata kupaonice. Suprug pokušava nahraniti maloga jer sam ja na rubu živčanog sloma. Subota je. Dogovorili smo se još prije tjedan dana da ćemo otići u shopping centar jer je mali prerastao cipele. Raste kao gljiva, sunce mamino. Inače, ako baš nešto moramo kupiti koristimo se baka servisom, jer… pa, jesi li ti ikad išla u prokleti shopping s trogodišnjim klincem?! Da, bila sam spremna na sve. Znala sam da će taj prokleti izlet uzeti danak, ali ne ovoliko…

Da počnem od jutra. Mali nas je probudio još oko četiri jer nam je ušetao u sobu uz vrisku zbog grmljavine. Ovo je bilo prvi puta da se prepao i jebi ga. Zaspao je za pola sata i od onda pa sve do sedam nas je šutao rukama i nogama kao da se nalazimo usred usranog akcijskog filma. Popili smo kavu, mali se posrao iza fotelje. Da, to mu je nova zabava. Aha. Nakon onog izleta s kenjanjem na vrh čarapa, opet mu stavljam pelenu i dobio je naputak da javi kad mu se kenja, pa ćemo skinuti pelenu i ići skupa na wc.

Naputak broj dva je da kaka u pelenu ako već ne stigne reći meni ili tati na vrijeme. Sve samo da ne moram opet čupati posrane čarape. I tako, skinuo je on pelenu i posrao se iza fotelje. Jebena mačka je zapišala govno pa sam morala čistiti i taj fekalni hibrid koji je šapama uspjela raznijeti po dnevnom boravku.

Nakon što sam oprala pola dnevnog i malog, krenula sam s oblačenjem maloga. Naravno, suprug je izgubio baš onu crnu majicu koja je u pranju. Oko devet smo napokon krenuli. Vraćali se s pola puta jer je suprug zaboravio novčanik doma. Mali odlučio informirati nas da mu se opet kenja čim smo se vratili.

Sjedila pored njega deset minuta i zaključila da mu se ne kenja. Nitko na ovome svijetu ne kenja toliko. Amen.

Pokupili se opet u auto, došli u shopping centar i počinje kaos. Naravno, pošto je prokleta subota, parkiralište je prenakrcano. Parkirali dvjesto metara od ulaza. Mali je već onda počeo šiziti kao da je popio galon kave. Suprug prije samog ulaza napravio kolosalnu grešku i obećao mu da ćemo ići na hamburger u lanac brze hrane. Ne samo da je obećao klincu da će jesti nezdravo sranje danas, već nam je zagarantirao i trčanje po dućanima jer je taj jebeni hamburger malome postao jedini fokus.

Jebeš cipele. Jebeš kaj tiskaju. Daj hamburger i dobro je.

Hodamo po centru, ljudi kao u mravinjaku. Neke sezonske rasprodaje su. Ok, taj dio me malo udobrovoljio, ali mrzim masu ljudi. Postajem anksiozna. A još kad moram paziti na dijete koje cvili za hamburgerom i supruga koji se zaustavi ispred svakog izloga koji ima žensko donje rublje ili pak ispred izloga s bijelom tehnikom. Sve mi smrdi da želi novi Tv.

Na prvom uglu stoji neka klinka. Kunem ti se, stara moja, ja u životu nisam vidjela prpošnije stvorenje. A prpošna stvorenja bi pojela za doručak. Nudi ona tako neke kreme za ruke i naravno ima testere… i naaaaaravno, moja bolja polovica stane i isprobava testere. Mali vrišti jer je vidio balone ispunjene helijem. Meni se polako pali lampica.

Odvlačim supruga, malom uzimamo nekakav mutavi balon koji se za nama vuče kao lutalica. Vražji balon zapinje gdje stigne i plus toga nabija grižnju savjesti ostalim roditeljima čiji klinci mahnito šize jer nemaju svoje balone (he-he).

Upadamo u prvu trgovinu. Tražim cipele broj 25. Nema ništa osim za curice. Jebem ti takav dućan s cipelama za klince. Žena mi se ispričava i govori da imaju abnormalne popuste i da je rasprodano. Nova roba dolazi tek sutra.

Jebe mi se za sutra jer sutra moram kod vražje svekrve na rođendan.

Odlazimo u drugi dućan, mali sve više živčani. Imaju cipele u njegovoj veličini. Lijepe. Mali vrišti iz petnih žila da su ružne. Baca se po podu. Dolazim u napast da ga namlatim kao vola. Suzdržavam se dok suprug s prodavačicom traži neki drugi model za dečke u toj veličini. Nađu neke zbog kojih je prestao ridati krokodilske suze, obujem cipelicu jedva i vidim da nabire nos. Premale su. Nemaju veći broj. Ali on sad baš i baš želi takve. Gospođa nas upućuje u treći dućan gdje bi mogli imati baš takve i pozdravlja nas uz: „Ali i oni imaju rasprodaju. Sretno.”

Upadamo u treći dućan, nema više takvih cipela. Mali opet vrišti. Predajem ga suprugu i hodam po trgovini. Nađem tri slična modela, ni jedne ne želi obuti na nogu. Popizdim i psujem u tišini. Uzimam broj veće bez isprobavanja i izlazimo iz dućana. Idemo po prokleti hamburger.

Hodamo po parkingu. Mali vrišti i migolji se kao lignja. Zaprijetim mu da idemo kući ako se ne smiri… smirio se. Dolazimo do auta, kad ono posred gepeka udubina i ogrebotina kao kuća. Psujem, psuje suprug, mali se ubacio u mod za hamburger i super mu je. Zvati policiju ili ne? Zvati. Zovemo policiju, dolaze za 45 minuta. Za 45 minuta će mali pojesti nas, policiju i otići pješke na hamburger.

Uzimam klinca, ostavljam supruga da čeka policiju i idemo pješke na hamburger. Nije pretjerano daleko. Hodamo dvadeset minuta, mali mi je na ramenima i svojom glavom nabija u moju svakim korakom. Dolazimo do restorana… ZATVORENO ZBOG JEBENOG PREUREĐENJA! Mali opet vrišti. Vraćamo se prema autu i dvadeset minuta slušam vrištanje i trpim nabijanje o glavu. Policija još nije stigla. Čekamo i dolazim u napast da odem sama pješke doma.

Napokon dolaze nakon sat prokletih vremena. Rade zapisnik i odlaze. Vraćamo se doma i dok smo se suprug i ja kačili oko auta, mali je nekim divnim čudom u sjedalici skinuo hlače i iz pelene izvukao friško govno koje je razmazao po sjedalici.

Dolazimo doma. Suprug se ljuti… nemam ni pojma na koga (valjda na sebe). Vadim maloga iz sjedalice, obećavam mu da ću mi ja napraviti hamburger i taman da ću krenuti prema kući, kad ono….

„Dobar dan, susjeda. Kak’ ste? Kak’ suprug? Čujem da vam je lepo.”

Susjeda šeće psa i ceri se kao budaletina. Stjeram ju u rodno mjesto i produžujemo svaka na svoju stranu. Najradije bi joj nabila rep u dupe. Uh! Predala sam maloga suprugu i sad fino slušam kako oboje vrište u kuhinji. Neka. Ili to ili ću skrenuti. I ne, nije mi sada nimalo lakše kad sam ovo napisala. I da, moram izaći iz kade jer će srušiti kuću. Ajde bok.

Naravno da će se nastaviti!

Jelena Hrvoj

rođena je 1987. godine u Zaboku. 2015. godine završava Strukovno i umjetničko učilište Zabok smjer grafičkog dizajna. Iako je cijeloga života pokazivala ljubav prema pisanoj riječi, prvi roman je napisala sa dvadeset godina. Sedam godina kasnije, 2014. godine objavljuje prvi roman, psihološki triler „Štorka“ u privatnoj nakladi. Roman je ubrzo zadobio simpatije publike i kritike, te je 2017. godine dobio i drugo izdanje. 2016. godine objavljuje horor „Durgina kuća“. 2017. godine objavljuje nastavak psihološkog trilera „Štorka“ pod nazivom „Štorka Manifest“, a 2018. godine objavljuje jedan od svojih prvih napisanih romana, SF triler „Dedivinacija- Nacija psihoze“. Članica je „Hrvatsko zagorskog književnog društva“.

Osim romana, Jelena piše kolumne za online časopis „Kvaka“, kratke priče i članke za „APortal“ i vodi satirični blog pod nazivom „Blogodakanje“. Osim pisanja Jelena se bavi ilustriranjem i slikanjem, te je do sada imala nekoliko samostalnih izložba slika. Svoju ljubav prema umjetnosti upotpunjuje sviranjem bas gitare i klavira.

Komentari