Nikad prije nisam udario čovjeka – pogotovo ne najboljeg prijatelja. Jedino sam gledao kako se tuku na filmovima i izgledalo je jednostavno i kul pa sam bio siguran da ću i ja to uraditi kako treba: Korak naprijed, zamahneš iz pete i kuka i bum! – kroše, izleti zub ili gutljaj krvi uz onaj moćni basirani zvuk udarca, ovaj se strovali na pod a u pozadini podsvijesti zasvira „The Eye Of The Tiger“, dok se kao sa mjesta eksplozije udaljavam ne gledajući nazad. 

Umjesto toga, dobio sam oštar bol u šaci kao da sam udario u kameni zid, tup zvuk udarca koji se jedva čuo i čovjeka koji je blago zateturao unazad pa sjeo na pod uhvativši se za obraz. Ja sam čvrsto stezao pesnicu i psovao joj majku kao da je ona kriva što je zaboljelo a moj najbolji prijatelj me samo gledao jednako sjedeći na asfaltu. Znam da je mogao ustati da je to htio.

Nije mi pokušao uzvrati i nije ni riječ rekao.

Kada je bol u šaci počela da jenjava prišao sam mu, svom bratu iz prethodnih godina i opsovao najkrupniju stvar koju sam mogao smisliti, rekao da smo završili i polako otišao niz ulicu. Neka mu je djevojka dok sam odlazio prišla i pomogla mu da ustane, čuo sam kako ga pita treba li zvati policiju a on ispljunuo mješavinu krvi i pljuvačke i rekao: „ma jok, to mi je brat“.

Plakao sam, jebiga, nije me sramota. Koračao sam preko pješakog prelaza na Grbavici i plakao, onako kako to muškarci rade: strogog, smrkunutog izraza na licu, sa bijesom na čelu i obrazima, vodene sam oči sprječavao da prokapaju niz obraze i psovao sve što mi je padalo na pamet. I dalje stegnutih pesnica, grčio sam vilicu i u sebi ponavljao kako nije bitno, kako su oboje smeće i kako mi ne treba niko. Jebat ih.

Svratio sam u Pub na Malti, sjeo za šank i popio sam Bog zna koliko. Ispušio sam kutiju cigareta, a onda me konobar izbacio napolje kada je skontao da sam krenuo da motam travu. Znamo se dobrih deset godina a krvava šaka, sjebana faca i gomila praznih čaša sugerisale su da se nešto golemo desilo, pa mi vjerovatno jedino zato nije zvao muriju. Izvukao me napolje, uhvatio me rukama za obraze i unio mi se u lice. Pitao me jesam li normalan, šta kog đavola radim a ja ga odgurnuo svime što sam imao i samo se udaljio ne rekavši ništa. „Ko te jebe“, čuo sam smrmljane riječi iza sebe i svim srcem se složio s njim.

Još sam malo hodao gradom, puštao misli kao zmajeve u nebo iznad Sarajeva i pravio se da je sve uredu. Ostatak večeri mi je zamućen u sjećanju, mislim da sam upao u još neku tuču a onda povraćao iza drveta na Vilsonovom. Probudio sam se sutradan popodne. Na telefonu me čekala gomila propuštenih poziva, gomila poruka i notifikacija. Ni jednu nisam pogledao jer sam znao šta me tamo čeka.

Ona je vjerovatno pokušavala objasniti da je sve njena krivica, da je on bio pijan i napušen i da je iskoristila situaciju da mi se osveti, da ne trebam da ga krivim i da ne vrijedi da dignem ruke od takvog prijateljstva radi nje i bla bla bla bla. Ništa od toga nisam želio da čujem ali mi je godila pomisao da ima potrebu da mi se pravda – to znači da joj je još stalo i da je vjerovatno fakat bila pijana i nepromišljena kad je skontala da može da mi se osveti tako što će se pokupiti s mojim najboljim drugom..

U životu svakog muškarca postoji gomila jarana. Neke od njih viđa rijetko, sa nekima se ispriča samo kad se sretnu a nekoliko bliskih obično čine ekipu koja skupa luta, izlazi i ganja curice. U toj grupi, obično, postoji jedan čovjek koji je važniji od ostalih. Taj jedan čovjek je svetinja, za njega se žrvuje sve i njega se nikad ne ostavlja na cjedilu. Za tog jednog se daje posljednja marka iz džepa, primaju se batine i laže se ako treba i majci i ženi i zakonu.

Takvom se čovjeku i sve oprašta. Sa njim se dijele brojevi curica, pokazuju mu se poruke i osjetljive fotografije iz inboxa a ako trenutna djevojka ikad pokaže nepoštovanje prema njemu, prekid je trenutan i bez objašnjenja. Jedino što se bratu ne prašta je petljanje sa ženom koju voliš. Sve druge curice, sve veze, šeme i zezancije nisu važne i nikad neće srušiti prijateljstvo ali žena koju voliš – ona je, baš kao i prijateljstvo, svetinja.

A kada se u jednoj večeri sudari izdaja od te dvije svetinje u mom životu, šta mi ostane? Kuda da krenem? I zašto i kako da ja njoj objašnjavam da nema nazad iz ovoga, da je ubila prijateljstvo i da je ubila svako lijepo sjećanje koje sam želio da sačuvam?

Prva stvar koju sam uradio tog jutra: otvorio sam telefon, izvukao karticu i bacio je u WC šolju. Zatim sam spremio kafu. Blokirao sam sve račune na društvenim mrežama, isključio fiksni telefon iz utičnice – i pisao. Pisao sam dobrih 17 sati. Jedine pauze su mi bile kupatilo, zvono dostave brze hrane na vratima i prosipanje prepune pepeljare. U neka sam doba zaspao, ujutro me probudilo lupanje na vratima i poznat piskutav glas koji me molio da otvorim. Preko ušiju sam stavio slušalice, pustio „The Day That Never Comes“ i ponovo počeo da rešetam tastaturu. Prošlo je pet dana. Šesti je dan moje djelo napokon bilo gotovo. Oko stotinu i šezdeset stranica čistog čemera svedenog u riječi, isprintao sam i zaheftao na rubovima. Uspio sam, naravno, da ogrebem prst o rub metalne spojnice i ostavim krvave mrlje po papiru ali bol skoro da nisam ni osjetio. Posljedica onog udarca vjerovatno.

Od tog dana je prošlo, mislim, skoro šest godina. U međuvremenu sam se zaturio u dvoranu i počeo ozbiljnije da treniram boks, nabacio desetak kila mišića i lice pokrio bradom. Završio fakultet, počeo raditi, kupio auto i naravno, nastavio da pišem. Moja želja da postanem potpuno drugi čovjek je skoro pa dovedena do stvarnosti – jedino što mi je ostalo iz tih dana koje sam htio da zaboravim, to je pisanje.

……

Bila je ljetna noć, prije nekih pola godine, kada je plavokosa studentica medicine u mom stanu prebirala kolekciju knjiga i ploča i zavirujući, iz samo njoj poznatih razloga, tamo iza knjiga poredanih na polici, našla zaheftan primjerak amaterskog romana sa krvavom mrljom na naslovnoj stranici. Ja sam za kuhinjskim šankom, njoj okrenut leđima, spremao piće za koje sam imao vlastiti recept sa lomljenim kockama leda, cijeđenom limetom i tajnim sastojkom. Zatim sam pomislio da bi bila dobra ideja pustiti „A Thousand Kisses Deep“ Leonard Cohena, pa sam iskopao tu ploču i spustio je na gramofon. Na tu staru melodiju već tradicionalno moram zapaliti cigaretu, pa sam pružio par koraka do balkona, izašao vani kao da nema nikog u stanu, i zapalio.

Krajem oka sam već snimio da je izvukla jedinu stvar koju nije trebala dirati ali sam je pustio. Od te večeri kada je napisana, niko je nije čitao jer je niko nije ni tražio. Možda je sudbina da je ona prva zavirila iza police i tamo našla moju najbolje čuvanu tajnu a možda samo slučajnost – kako god, pustio sam je da istražuje moj svijet.

Nebo nad Sarajevom nikada nije bilo tako vedro. Čitavo stado zvijezda se guralo nad mojim balkonom, u daljini svjetla grada i zvuci saobraćaja a par koraka iza mene, jedva primijetni blagi nalet vjetra bi zaljuljao bijelu zavjesu i pramen kose koji je padao skoro do loše uvezane knjige koju je čitala. Vinlika se pucketavo vrtila a Leonardov promukli glas milovao stihove koji su mi sklapali oči i držali me u savršenstvu trenutka kojeg smo nas troje dijelili.

And sometimes when the night is slow,

The wretched and the meek,

We gather up our hearts and go,

A Thousand Kisses Deep.

Pjesma se završila, gramofonska igla stigla na kraj brazde i povukla se u ćošak a Leonard šapatom nestao u noć. Preko balkonskog praga me njena ruka povukla nazad u sobu i blag miris vanilije i njenih mladih godina mi se uvukao među usne. Zvala se Iris, i nikada nije pomenula ni riječ od onog što je tu noć pročitala.

Prije mjesec-dva je otišla u Njemačku i tamo postala doktorica, a jutros, i zato sam se i sjetio da ispričam ovu priču, na ulaznim vratima je stajao jedan od likova iz DHLa i uručio mi tanak pravougaoni paket u kojem je bila ploča – Leonard Cohena. Poklon od njene prve plate, kaže u pismu koje je stiglo uz ploču.

Sutradan sam, uz dozu debele nostalgije, sa police izvukao knjigu sa krvavom mrljom na naslovnoj strani, strpao je u debelu kovertu i poslao u Njemačku a u pratećem pismu napisao samo par Leonardovih riječi

And quiet is the thought of you,

The file on you complete,

Except what we forgot to do,

A Thousand Kisses Deep.

Možda se jednom vrati u Sarajevo, plavokosa Iris.

Adis Ahmethodžić

Po struci magistar elektrotehnike, a po hobiju zaljubljenik u pisanu riječ, teatar i stare filmove. U internet mahali poznatiji kao “Sarajevski John Doe”.

Komentari