Već dugo neke stvari radim iz inata. Napišem nešto ljutito, istresem iz sebe sve što me muči, a onda stisnem delete. Izbacim iz sebe svemir nemira, duboko udahnem i nastavim dalje.

Sam Bog zna, koliko je moćan taj osjećaj. Koliku snagu ti da spoznaja, da možeš istresti iz sebe cijelu hrpetinu emocija i onda ih samo obrisati. Nije baš da je otišlo sve, ali velik dio jest.

Tako ja prebolijevam, tako sazrijevam i tako idem dalje. 

Nedavno sam vidjela neku reklamu, žena stoji nad umivaonikom i uzdiše. Blijedo lice orošeno znojem, oči prestrašene. Gleda ona svoj odraz tako u zrcalu, muči se, sagiba, dlanovima obuhvaća umivaonik pa se grči. A onda u jednom trenu, na sred prsa ugleda cif i odluči da ga povuče. Rastvara tako grudni koš pa iz njega ispadne sve, od tuge do ljutnje, od strahova, frustracija i zamjerki. I ona prodiše.

Tako i ja prodišem. Jer moje pero otvara moju dušu i iz nje izvuče sve. 

Ne znam ja glumiti. U mojim riječima uvijek sve otvoreno stoji. I tamo gdje sam najjača, vidi se na kojoj sam slabosti brusila tu snagu. Niti sam se rodila s njom, niti mi je s neba pala. 

Isklesala sam je iz kamena, a ona je kasnije oblikovala mene. Oblikovala je ženu – stijenu, koja može baš sve da podnese.

Reče mi neki dan moj dragi kolega da sam se jaka rodila. Da mi je to bilo u genetskom kodu. I da se on boji jakih žena. Okrenula sam očima i odlučila da ću šutjeti, ali on je nastavio pisati i rekao da iako mislim da nisam bila jaka, da sam to postala, zapravo je stvar u tome da su postojali okidači, kad bi došla do njih, kad bi mi neko stao na crtu, onda bi se u meni probudila zvijer i ja bih očvrsnula.

Nemaju to svi. Neki imaju samo emociju. Ta emocija ih slomi. – rekao mi je a ja sam se ljutila.

Ne vjerujem da nas emocije slome. Slomi nas naša bezvoljnost da s njima izađemo na kraj. Neki vole patiti. Uživaju u svom jadu i čemeru i cijeli se utapaju u njemu. Ne znaju biti drugo no jadni. Oni ne žele pobijediti nevolje, jer bi to značilo suočiti se sa sobom.

Bolje je i lakše praviti se da je svijet kriv, pa… za apsolutno sve. I ne se ni potruditi pogledati duboko u sebe, posegnuti i naći ono što boli, pa to popraviti, ili bar slomiti do kraja da se može roditi nešto novo.

Ti si se rodila jaka. – opet mi je ponovio.

A ja nisam znala šta da mislim. Nije baš da sam oduvijek bila ovakva, da primim udarac, pa samo ustanem i nastavim dalje. Imala sam trenutaka kad sam se itekako sama sa sobom borila. Trenutaka kad sam mislila da ću izludjeti unutar vlastite glave. Košmari, loši odnosi, glupe odluke, anksioznost. Sve je to iza mene.

Iza tebe je jer si jaka. – opet mu čujem glas.

Ali on ne razumije, nema to veze s genetikom, već samo s mojom odlukom da nikada više zbog nikog neću biti slaba. Ma što god da tko napravi, što god da tko kaže, ma koliko da me zaboli, neću nikome dati dovoljno veliku moć da me slomi. 

E moja lavice. Ti ne znaš koliko vas je malo takvih. – opet čujem odgovor i okrećem očima, ljuta što ljudi misle da je neko tamo treći ili neki tamo horoskop zaslužan za moje pobjede i poraze i ponovne pobjede.

Sve je to moje. Moje ruke, moje oči, moja duša, moje srce, moj inat i moj propust. Sve je to moja greška, moja glupost, moje naivne noći i moje nepromišljene riječi. Sve sam to ja. Nije to neka tamo Baba Vanga, ni Nostradamus, ni neki điđi miđi što iščitava liniju Jupitera i pad neba na zemlju.

Moja snaga, to sam ja. Izrasla iz svake krive i prave odluke koju sam u životu donijela. I stojim iza nje i snosim odgovornost za nju. I idem dalje. A ti koji želiš da ostaneš slab – pa budi. Ostani u strahu od sebe sama, kao da ti je duša jebena Pandorina kutija, pa se bojiš otvoriti. Padni tu na koljena i ostani u tom blatu i kaljuži od suza i nesreće ako se ne želiš učiniti jakim, ako ti je lakše i Nebo i Boga i Svemir i horoskope za to kriviti.

Ja neću. Ne želim.

Život i sreća je, s druge strane straha. 

Marija Klasiček

 

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari