Ovo ljeto obećala sam si nekoliko stvari: više čitati, manje kukati, više pisati, manje scrollati, više paziti na sebe a manje biti opterećena time kako će drugi ljudi reagirati na ono što činim/mislim/govorim.

I tako dolaskom toplinskog vala preselila sam se u hladovinu ispod borova- moje knjige, hladna voda, ručnik za plažu i ja.

Počela sam sa knjigom Ispričat ću ti priču, argentinskog pisca Jorgea Bucaya. Ne želim vam spojlati o čemu se radi ali svakako preporučujem svima, mene je knjiga motivirala i urezala mi u pamćenje nekoliko mudrih poruka jer sadrži mnogo priča i pričica iz drevne povijesti različitih kultura, pričica koje svatko može shvatiti na svoj način i primijeniti na vlastiti život.

Najviše me zaintrigirala priča o bipolarnom kralju, kralj koji se jedan dan budi tmuran i ogorčen na dvorjane koji pate zbog njegova ružnog ponašanja, drugi dan kralj se budi sretan i euforičan oko života pa u skladu s tim nagrađuje dvorjane i osjeća se ispunjeno. Kralj je bio isfrustriran ovakvom promjenom emocija u sebi i odlučio je pronaći liječnika koji bi mu pomogao da se izliječi.

Nitko nije mogao smisliti lijek koji bi kralja vratio „u normalu“, osim jednog starca koji mu je poklonio malu kutijicu sa prstenom kojega je kralj trebao staviti na prst svako jutro kad se probudi i započne dan.

A na prstenu je pisalo „Moraš znati da će i ovo proći“.

I tako je. Jer je to život. Mješavina dobrog i lošeg, lijepog i ružnog, kišnog i sunčanog, slatkog i ljutog. Jedno bez drugoga ne funkcionira, pa tako i ljudski koncept. Nije zdravo živjeti u konstantnoj ogorčenosti bez trunke sreće, ne želim reći da možda negdje ne postoje ljudi koji su uvijek sretni ali to su možda ljudi koji su prihvatili upravo ovu izreku – jer i tuga koja zavlada prođe, kao i kiša koja pada i pokvarila ti je dan. Umjesto gorčine i psovanja radije prihvati činjenicu da će i kiša prestati. Ili opsuj ako baš moraš.

Razmišljala sam o svim situacijama kada sam mislila da gore ne može.

Kad sam dobila jedinicu iz matematike.

Kad je padao snijeg na Uskrs.

Kad nisam imala novac za novu haljinu.

Kad sam prekinula s dečkom.

Kad sam trebala napustiti roditelje i otići na drugi kraj države u novi život, sama sa 19 godina.

Kad sam odlučila promijeniti fakultet.

I guess what? Prošlo je.

Jedinicu sam ispravila, prekid sam odbolovala i preživjela, upisala sam fakultet koji volim – i prošlo je.

Razmišljala sam i o onome kako uvijek čekamo nešto, čekamo ljetovanje da nam život bude veseliji tih desetak dana, čekamo Božić da živimo u idili sa poklonima i tonom hrane, čekamo da završimo srednju školu da krenemo živjeti i ostalih malih milijun čekanja. A čekanja, kao i svi trenuci, prođu. Pa se želiš vratiti i živjeti u tim idiličnim trenucima. Pa govoriš da je bar Božić svaki vikend, da je bar ljeto 365 dana u godini, da je bar vikend dan duži

A zapravo ciklus tako i funkcionira – da čekaš da prođe.

A prođe sve.

Pa ti bude žao jer možda nisi iskoristio trenutak najbolje što si mogao jer si čekao da te netko pozove na piće, da dođe ljeto ili da se dogodi nešto spektakularno što će ti vratiti osmijeh na lice.

Žalosno je što ne dođe odmah, ali se vrati kao bumerang, kad sjediš s borama na licu i sijede kose i razmišljaš da bar možeš vratiti vrijeme i nešto učiniti drugačije, nešto što bi te ispunilo sretnim uspomenama umjesto tmurnog oblaka koji te pratio sve vrijeme.

A mogao si znati da će i to proći.

Sara Matijević

Studentica sociologije/etnologije i antropologije, zamijenila zelenu ravnicu sa kamenom, kršem i maslinom (a najviše plažama i prekrasnim morem).
Mijenjam sve zimske pulovere i snjegoviće za 30 u hladu, pijesak pod prstima i vječno ljeto. Također, pišem, čitam, scrollam, lajkam, taggam, fotkam, a najviše obožavam provoditi vrijeme s ljudima koji čine da zaboravim virtualni svijet.

Komentari