Ovo sam ljeto imala prvi pravi godišnji odmor, omeđen datumima, ispunjen danima u kojima sam sebi dozvolila ne raditi (gotovo) ništa što mi se u tom trenutku nije radilo. Dopustila sam si odmaknuti se od laptopa, bijelog ekrana i tipkovnice kojih sam se, iako svoj posao neizmjerno volim, zasitila. Zasitila do te mjere da su zadnji tekstovi koje sam radila, paralelno s još jednim, odnosno dva posla bili napeti i napukli baš kao i njihova autorica.

Koliko god voljeli to što radimo dođe to vrijeme u godini kada se od toga naprosto trebamo odvojiti, napraviti odmak od svega onoga što moramo i pustiti našem umu i tijelu da predahnu. To nije lak zadatak, pogotovo jer smo stalno navikli juriti, a posao u uredu lako je zamijeniti onim kod kuće – kad si već na godišnjem stigneš obaviti sve ono što nisi prije. I dok mi ponekad, kad ga obavljam bez pritiska vremena, čišćenje zbilja zna goditi stvarajući pritom osjećaj prividnog reda, godišnji odmor treba biti baš to – odmor od svega onoga što moramo i vrijeme za posvetiti se onome što želimo i što trebamo.

Odmor je od presudne važnosti prvenstveno za naše zdravlje koje često uzimamo zdravo za gotovo, naš najvažniji zadatak na kojem često padamo opet i iznova nikad ne naučivši neke lekcije jer teško da će nam itko reći – odmori se, zaslužila si. To je rečenica koju same sebi moramo upisati u glavu i ponavljati dok ne naučimo. Bez kvalitetnog odmora ne može biti ni dobrog radnika, a niti kako spada obavljenog posla, nešto što ste, sigurna sam, primijetili jako dobro. Unatoč tome, često biramo još posla i stavljamo si teret na leđa kada ga zapravo trebamo skinuti. Onda „kukamo“ o tome kako smo umorni, kako ne možemo više, imamo napadaje panike i pad imuniteta.

Teret stvarnosti i financija

Kao freelanceru u Hrvatskoj, što sam dosada bila, nikada mi napamet nije palo uzeti si dva tjedna godišnjeg. Nisam si to mogla priuštiti. Tu i tamo ukrala bih par dana u kojima bih bila opterećena time što sve moram napraviti jer ako ne napravim nema prihoda ili ih ima manje. Svako ljeto sam radila, u nezamislivo vrućoj sobici za suviše sitan novac, čistila apartmane i radila još kojekakve poslove koji mi nisu oduzimali svaki dan cijeli dan, ali od njih nije bilo prostora za čisti period godišnjeg odmora na kojem neću morati brinuti o financijama, nešto što svakome živom biću treba da bi mogao normalno i zdravo funkcionirati. Opustiti se, kako bi mogao živjeti i raditi dalje. Biti dobar prijatelj, partner, zadovoljan čovjek. To je nešto na što svi moramo imati pravo i nešto na čemu trebamo inzistirati.

Svakodnevni je život sam po sebi izrazito naporan, s poslom, kućanskim obvezama, nabavkama, privatnim životom. U njemu često nedostaje vremena za sebe, neprocjenjivo važnog za nas kao ljudska bića. Da se podsjetimo tko smo, vidimo jesmo li tamo gdje želimo biti, napravimo pauzu od te životne trake na kojoj ne stignemo zagledati u sebe i oko sebe.

Trenutak za sebe

Da stanemo na trenutak i napravimo ono što će nam donijeti užitak, užitak koji ćemo moći bez osjećaja pressinga istinski osjetiti. Taj osjećaj nije lako postići jer smo stalno navikli negdje žuriti, nešto obavljati, nekoga posjećivati. Odgodit ćemo odlazak u kino, na kupanje, na taj koncert koji smo jako htjeli pogledati, na to poslijepodne koje smo htjeli provesti uz knjigu ili tv seriju koju smo dugo čekali. Sve ćemo to staviti na stranu jer mislimo da  ćemo nekad kasnije imati više vremena za taj predah koji nam toliko treba. Često ćemo potrebe drugih staviti ispred svojih jer, baš kao što to mi radimo za njih, mislimo da će to netko napraviti za nas.

Dopusti sebi mrvice na stolu.

Dopusti si da, za promjenu, netko tebe posluži.

Dopusti sebi biti nedostupna. Svijet će preživjeti bez tvoje brige par sati.

Prošetaj umjesto da voziš auto jer ovo je dan za tebe.

Bez puno razmišljanja i opravdavanja iskoristi vrijeme koje ti je dano.

Odmori se, itekako si zaslužila.

Uvijek imamo izbor

I dok su egzistencijalni razlozi za ne uzimanje odmora od rada kao takvi valjani – nitko ne može poreći da ne morate zaraditi da platite tu stanarinu kada je morate platiti – često ne vidimo da uvijek imamo izbor. I da smo baš mi te koje preuzimaju posao na sebe i onda kada je vrijeme da na njegovo mjesto dođe odmor. Posao koji donosi novac se mora odraditi, nekada nešto iskrsne baš u trenutku kada nam je odmor najpotrebniji pa prihvaćamo i ono što ne bismo trebali prihvatiti, što nam na koncu, može donijeti više štete nego koristi. Lekcija koju valja naučiti, jer će se ona i dalje ponavljati dok je ne usvojimo.

A jednom kada si uzmemo taj odmor, bio to godišnji, jedan dan ili vikend, u stanju smo si u njega natrpati toliko drugih obveza kao da smo zaboravili koji je primarni cilj tog odmora. Nekada jednostavno treba stati na loptu i napraviti nešto za sebe. Uzeti vrijeme i iskoristiti ga onako kako mi želimo, reći ne svemu onome što bi moglo unerediti taj mir koji nam treba.

To ne znači biti sebičan, to znači brinuti o sebi, nešto što bi nam svima trebao biti zadatak broj jedan. Kada sebi damo ono što nam treba, kada uzmemo taj predah i dođemo k sebi, nećemo samo biti u boljem odnosu sa samima sobom nego i sa ljudima koji čine naš život. Bit ćemo motiviraniji i kreativniji radnici, pažljiviji partneri, nasmijaniji roditelji.

Vrijeme koje imamo je ograničeno. Na razini dana, tjedna, života. S njim treba raspolagati pažljivo, ali i za nas smisleno. Nitko drugi to ne može napraviti za nas, koliko god nas volio ili o nama brinuo. Mi smo ti koji moramo shvatiti da smo zaslužili da stanemo, da pojedemo taj sladoled, odemo na put i posjetimo tu prijateljicu koju nismo vidjeli četiri godine. Opravdanje za ne uzimanje odmora i vremena za sebe lako je pronaći kao i opravdanje za nerad.

Ali na koncu dana, kada ostanemo sami sa sobom, tik prije nego zaklopimo oči, jako dobro znamo da smo mi te koje smo rasprostrle krevet u kojem ležimo. Napravimo ga što više možemo udobnijim, zaslužile smo.

Izabela Laura

Photo: privatna arhiva autorice

Dinamično biće zaljubljeno u snagu priče. Novinarka željna putovanja i istraživanja svijeta. Magistra komparativne književnosti koja je trebala biti glumica. Dijete odraslo na Hitchcocku koje vjeruje u filmske trenutke i u moć jazza & bluesa. Djevojka s namjerom da si skroji život po mjeri.

Komentari