Nije te volio onaj koji ti je suze iz dana u dan stvarao, koji je s namjerom izgovarao one riječi koje te bole. Znao je i htio je unijeti nemir u tebe, strah kako bi ostala prikovana tik do njega, napustila i ispraznila sebe kako bi mogla postati njegova sjena.

Ne, nije te volio taj koji ti je snove sustavno rušio, dok si očiju punih nade pričala o tome kako ćeš plesati kroz život, skupa s njim. Plesati za sebe, pritom izbaciti sve svoje zarobljene emocije i pretvoriti ih u umjetnost kao i bol u pisanu riječ. Smijao se lažno na to, govoreći kako ti to možeš, kako će on biti tu uz tebe. A istina je, nikada nije ni bio. Istina je, uvijek je držao figu u džepu da ne uspiješ, jer od silne ljubomore znao je da se ne bi mogao nositi s tobom, uspješnom i svojom.

Svaki tvoj iskorak iz normalnog, standardnog ponašanja njemu je bio približan dodiru smrti. Znao je, svojim lažnim obećanjima i ponekim jadnim djelima, on će te natrag privući, zavezati i nikada ne pustiti. Znao je isto koliko si samokritična, znao je igrati na tu kartu kako bi uništio sve ono u što si vjerovala i ponukao te da svaki dan kopaš po vlastitoj glavi i gušiš se u svojim strahovima i kompleksima.

Nabijao je osjećaj grižnje savjesti kad god je stigao. Dok je on radio što je htio i sanjao, iza tvojih leđa, tebi je branio da dišeš. Kažnjavao te svakodnevno tako što bi pored tebe ležao tako stran i dalek, hladan, rezerviran. Bilo je momenata kada ne bi želio izustiti niti riječi, samo kako bi te kaznio jer je znao da nećeš moći zaspati ukoliko ne razgovarate.

Nije te volio, ne.. ne onom dobrom, iskrenom stranom srca. Puštao je one druge, manje bitne ljude da ti se vješaju oko vrata sa svojim neistinama i ljubomorom. Puštao je navodne prijatelje da šire laži o tebi, da ruše tvoj ugled, samo kako bi mogao reći da je došao u pravi tren ispraviti sve tvoje greške.

Nije te volio onaj koji je u ogledalu života vidio samo sebe, dok si ti stajala ondje tek kao jedva potrebna sjena. Ona koja će tako rado kratiti njegove dane, peglati njegove košulje i biti ono potrebno rame za plakanje, vlak koji stoji na tračnicama a nikamo ne putuje.

Nije te volio kada je izlazio s tobom van, jer preko tvog putenog ramena  uvijek je škicao neke druge. Komunicirao je sa svima, osim sa tobom onako kako zaslužuješ. Čim bi se povukla u sebe, otišla na stranu, pronalazio je kojekakve izgovore da flertuje sa drugima, da širi svoje laži dalje.

Jer znao je jednog dana ćeš otići, pa zašto ne bi onda odmah djelovao i sredio si neke nove, one koje će se kao i ti zakačiti za te sanjarske zelene oči, taj duboki glas i taj blesavi duh.

E, moja ti, da si samo znala, odavno bi istini u oči pogledala. Nije te volio taj koji te nije htio upoznati do srži, do boli. Taj koji nije znao brisati ni otkloniti tvoje suze, nije bio vrijedan niti spomena, niti jednog retka u tekstu.

Nije te volio jer je tako lako ostavio sve iza sebe, pa tako i onu verziju sebe koju je voljeo uz tebe. Nije te volio jer je tako lako prešao sve granice, željan slave i novaca, otišao drugoj, onoj uz koju je lakše. Jer upravo ona ne zadire ondje gdje si zadirala ti. Upravo nju ne zanima kako on diše, bitno joj je kao i njemu, samo da ima neku  figuru kraj sebe, da si skrati život i dane. Nije te volio, ne,  kada je rekao da je duša prazna bez tebe, da ga pola nema,  da su svitanja samo blijeda sjena novoga života s kojim se ne poistovjećuje. Nije te volio, ne, jer se nije borio za sebe i nije se borio za tebe.

Znaj, one koje istinski voliš, koliko god da ih boliš, oni će skočiti u vatru iznova.

Jer  upravo oni znaju da ih gora vatra čeka ondje gdje dani nisu ispunjeni tvojom prisutnošću. A od te vatre koja će im spaliti kožu, ostati će samo ogoljena duša i pokoji trun žari. Žari koja će ih i dalje podsjećati da su izgorjeli uzalud, s pogrešnim ljudima, ondje gdje ne počiva ljubav, ondje gdje počiva samo njihov ego i potreba.

Ne, nije te volio, možda samo na tren, iako je to tebi bio cijeli niz godina, njemu je ipak bio sam tren.

Volio te onom tamnom stranom srca, onom koja samo uzima i ništa ne daje, već uništava.

I nije problem imati tu tamnu stranu srca, uz onu iskrenu i dobru.. Sve dok ona ne obavije onaj dobar dio kompletnom tamom.  Ako ne objasniš toj svojoj osobi s kakvim tugama se dnevno suočavaš, te zašto ta strana teško može sjajiti iznova..

No, ti si također voljela sebe mnogo više, dovoljno  da skupiš kofere pune snova i kreneš dalje.  Dovoljno jako da pogledaš istini u oči, suočiš se s njegovom i svojom tamnom stranom srca.

Znaš, sada možeš reći da si mu zahvalna što te baš tako volio tamnom stranom.

Marija Lombarović

Rođena 01.02.1990, u Vinkovcima, mladost provela u najljepšem Zadru, trenutno živi i radi u Zagrebu. Ekonomist po struci, umjetnik po duši. Divljeg, nesputanog duha, vedra i pozitivna. Transformira se iz sanjara u snažnu ženu, punu vizija i ideja. Njena želja da podijeli vlastita iskustva i boli, nadilazi sram i osudu te svoje rane pretvara u pobjede. Njene riječi utjeha su i ogledalo drugima. Ona je ono što se većina njih boji biti – SVOJA. Najveće strasti su joj pisanje i ples, dva različita svijeta u kojima na posebne načine izražava svoju suštinu i dualnost.

Komentari

One thought on “Voljeti tamnom stranom srca…”

Comments are closed.