Jednom, kad budem znala šta znači biti majka,
Moći ću da ti kažem sve što sam osjećala tih dana.
Jednog usamljenog decembra.
Umjeću da ti kažem koliko si, nerođen,
Bio u svakoj kapi moje usirene krvi,
Prokisle ispod svakog pokušaja da se osmijehnem.
Da ne mislim na tvoje oči plave, i tvoju kosu, i tvoj miris.
Moći ću da ti pričam koliko su dani bili prazni
Bez tvog plača, i tvog smijeha.
Moći ću da ti kažem koliko sam puta plakala
Jer sam bespovratno izgubila kartu
Na kojoj je pisao put do tebe.
Jednog dana, mili moj, znaću da te sretnem,
I da te pogladim po glavi,
Da ti kažem kako si divan
I koliko si mi život promijenio,
Tako nerođen.
Nekad, kad i sama zemlja budem,
Držaću tebe u naručju i neću žaliti za onim što ostavljam.
Sve su to ostvareni putevi,
I sve su to nacrtana srca ostala.
Proći će hiljadu godina od sad,
A ti nikad nećeš prestati da budeš
Moj plač u decembarskoj noći.
Ti ćeš biti onaj dio srca koji nedostaje
Ma koliko pokušavala da uklopim drvene dijelove
Koje sam sama nacrtala.
Ni jedan ne odgovara.
Ni jedan nema tvoje ime.
Ni jedan se ne zove ljubav.

Selma Šljuka

Ko sam ja?
Najmlađe dijete moje porodice. Diplomirani inžinjer (aha, jesam)
e-komunikacija. Kažu i da sam pjesnik. Rođena u Crnoj Gori, i nasukana na
njene hridi. Vegan koji vjeruje u bajke, i ljubav. Ponosna vlasnica
(trenutno) tri knjige poezije, “Deseto nebo”, “Maloljetni suncokret” i “Pjesme od krvi”.
Zaljubljena u more i nebo. Eto, čovjek sam. Žena sam.

Pratiti me možete i na blogu: tostokucanijesrce.blogspot.hr

Komentari