Jednom davno, u malenom selu, živjela jedna djevojčica. Imala je samo majku na cijelome svijetu. Siromašne su bile. Majka bi gdjegod zaradila za nešto hrane, a spavale su na malom krevetu u trošnoj kućici. Sirota djevojčica nije imala ni igračaka ni prijatelja i često je bila gladna. Pa unatoč takvoj bijedi, imala je majku koju je mnogo voljela, i zbog toga joj dani bijahu ispunjeni srećom.

Kako zla kob voli gaziti male ljude, eto, majka joj naglo oboli i završi na samrtnoj postelji. Ni ono malo hrane više im nije mogla donositi u kuću. Vremenom im preostala tek jedna jabuka. Udri djevojčica u plač od gladi, a majku duša boli.

”Ne plači dijete moje, već jedi, da mi ne budeš gladna,” zamolila ju majka. No djevojčici je teško bilo gledati jadnu mamu te joj pokloni tu posljednju jabuku. Majčino srce ustrepta od sreće i ponosa. I tek što uze jabuku u ruke, blijedo se nasmiješi pa zauvijek sklopi oči.

Osta tako sirotica sama. Dani postali dugi i isprazni. Nema s kim podijeliti svoju tugu, samo po cijele noći ljubi majčinu jabuku i oplakuje svoju sudbinu.

Čula njezin plač jedna mala vila i smilovala joj se. Došla joj obnoć na vrata. Vidi sirotica lijepu djevojku u bijelom, a mjesto nogu ima kozja kopita. Uplaši se sirotica.

”Ne boj se, ljudsko dijete,” rekne joj vila. ”Dolazim iz vilinskog kraljevstva. Ne mogu spavati zbog tvojih suza pa sam ti došla pomoći!”

I gle, dade vila sirotici čarobni kaput, čarobne opanke i čarobnu košaru.

”Pod ovim kaputom nikada ti neće biti hladno. Kad obuješ ove opanke, jahat ćeš na vjetru. A iz košare svakog jutra možeš izvaditi hrane koliko ti srce zaželi.”

”Koliko god hoću?” u nevjerici upita djevojčica.

”Koliko god hoćeš! Samo reci, što sve želiš jutrom naći unutra!”

Zamisli se sirotica. Majka ju odgojila da bude skromna, pa mućne ona tako glavom i kaže:

”Draga vilo, meni je svako jutro dovoljan komad kruha i sira. Više od toga mi ne treba!”

I ispuni joj vila želju. Svidjelo se vili ljudsko dijete, te odluči ostati s njom neko vrijeme.

Uslijedili su bolji dani za djevojčicu. Ujutro bi imala što za pojesti, a tijekom dana se igrala sa prijateljicom vilom. A uvijek je čuvala majčinu jabuku koja je ostala jednako rumena i lijepa kao i prvog dana kad ju je ubrala.

Prolazilo tako vrijeme, stigla ljuta zima. Studen i snijeg prekrili selo i šumu. Djevojčica nije mogla sama ložiti peć ni cijepati drva. Obuče ona tako čarobni kaput koji joj je darovala vila. Odmah nestalo hladnoće u njenim prstima, a od radosti je zaplesala s vilom pod pahuljama! Smiju se njih dvije te usprkos oštroj zimi vesele i pjevaju.

Vidjeli to drugi ljudi u selu. Ljubomora im se usadila u srce. Skupili se tako seljani i došli djevojčici.

”Zašto ti nisi zatražila više čarobnih kaputa, da se i mi ugrijemo?’
”Zašto nisi tražila više hrane u košari, da i mi imamo?”
”Škrtice! Samo na sebe misliš!”
”Zbog tebe je tvojoj jadnoj majci srce puklo od tuge, zato je umrla!”
”Ne zaslužuješ vilinske darove!”

Poplaši se sirotica. Htjede im dati sve što ima, samo da se seljani ne ljute. No uto će mala vila:

”Obuci opanke i bjež’! Gorčina im je u srcu, a veliko zlo na pameti!”

Tek što ih je obukla, u tili čas ponese siroticu vjetar i ostavi u šumi. Umakla je bijesu seljana, ali, sad je jadna. Kud će?
Ražalosti se i rasplače sirotica. Tješi ju vila, no uzalud; zaspi dijete od tuge i jada s jabukom u naručju.

Muka bila vili što se djevojčica ovako pati. Čvrsto ona odlučila da će joj pomoći da dođe u vilinsko kraljevstvo; tamo će biti sretne i daleko od bijesa ljudskog. Sanjari tako mala vila kad ju prene lavež pasa.

”Probudi se, prijateljice!”

Nije djevojčica ni oči otvorila, kad skoče na nju dva strašna psa. Zagrizu joj opanke, jedva sirotica glavu izvukla. Potrči bosa kroz dubok šumski snijeg, a sve čuje ljude iza se kako ju jure.
Izbila tako na zaleđeno jezero. Nema drugog puta već ravno preko nj. Korakne sirotica, kad li led počeo pucketati pod njenim stopalima.

”Led puca jer si preteška,” reče joj vila. ”Ostavi čarobnu košaru, neće ti trebati tamo gdje idemo!”

Ostavi sirotica košaru. Uto spazi ljude kako izlaze iz šume sa psima. Brzo krene sirotica dalje, i tek što se makla, propade košara kroz led. Ide ona, ide, ali kad led opet počne pucketati srce joj od straha skoči u grlo!

”Progutat će te ledena voda,” uplaši se vila. ”Ostavi kaput, neće ti trebati tamo gdje idemo!”

Ostavi sirotica kaput. Ošine ju studen. Hoda ona dalje, a kaput propadne kroz led.

Pomahnitali psi potrčali po jezeru. Iskešeni im zubi, a seljani ih s obale huškaju na siroticu.

Gola ko od majke rođena, koračala sirotica preko zaleđenog jezera. Imala samo majčinu jabuku u rukama. Stao opet led pucketati.

”Ostavi jabuku!” reče joj vila. ”Tamo gdje idemo neće ti trebati!”

A sirotici teško bilo odvojiti se od jedine uspomene na majku. Stižu je suze, ne može ostaviti jabuku. Smrzla joj se stopala, drhti kao prut na vjetru, led sve glasnije puca, ali jabuku ne pušta.  Korak, dva koraka, tri koraka – i propadne kroz led, duboko u mračnu, ledenu vodu. Psi se uplašili i pobjegli natrag na obalu.

Ražalosti se vila i zaplače za ljudskim stvorom, što se nije dogodilo već tisuću godina.

Kako je propala u jezero, sirotica se sklupčala poput dojenčeta, čvrsto držeći jabuku. Dok je tonula u ledenu tamu, osmijeh joj se razlio licem. Radovala se što će opet biti s majkom.

Mile Božičević

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari