1990. godine, s bazena u tadašnjem Borovu-naselju, nestao je 11-godišnji dječak po imenu Davor Santrač. Cijeli grad pa onda i cijela Hrvatska, te cijela Jugoslavija digla se na noge. Nastali su raznorazni scenariji što se i kako dogodilo te gdje je dječak završio.

Angažirane su čak i gatare, omalovažavani roditelji zbog nepažnje – uglavnom, opći kaos. U školama i domovima nastala su predavanja, upozoravanja i šta sve još ne. Od tada, prošlo je 28 godina. Dječak nikada nije pronađen, ali nada njegove obitelji postoji – pa čak i moja. Jer on je prvi i jedini sin tetkove sestre. Tada nismo bili bliski kao sada, ali tek sada više boli. To su divni ljudi. Od roditelja do njihove kćeri koja bratov nestanak nikada nije preboljela pa je otvorila i FB stranicu sa slikama kako bi danas mogao izgledati.

Počevši čitati “Moju polovicu mjeseca”, svidjelo mi se to kako su spisateljice ušle u svoje 14-estogodišnje likove kao da i same toliko imaju. To me ukopalo u knjigu i dobilo svu moju pozornost. Sve… do… jednog… trenutka… Onaj tren kada sam shvatila o čemu se u romanu radi, čitala sam s prestancima sa suzama u očima i s Davorom u mislima. Iskreno, bojala sam se čitati dalje da ne bih otkrila bolni razlog Davorova nestanka.

No, Sonja i Ljiljana su odlučile napisati puno blažu verziju od onih okrutnih koje, zapravo, postoje. Krivnja roditelja i njihovo preispitivanje egoizma, također dolazi do izražaja. U romanu, oni su takvi. Misle da su djeci pružili sve jer nisu živjeli u siromaštvu i neimaštini, ne razumijevajući da imovinsko bogatstvo nije isto što i “bogatstvo duše”!

Mislim da nema roditelja koji se ne zapitaju jesu li dobri roditelji svojoj djeci – to su oni dobri. Drugi se vode egoizmom. 1990. godine nisu postojali mobiteli niti Facebook koji je koliko dobar, toliko je loš za lakovjernu djecu pa i poneku odraslu osobu. I na to su spisateljice mislile i uspješno prikazale sve negativnosti virtualnog svijeta.

Ja nisam roditelj! Ja ne znam bih li bila dobar roditelj! Ali, učim. Učim na primjerima drugih, učim od drugih roditelja, učim od obitelji i učim od prijatelja. Pa čak, i od Facebook-a.

Najvažnije što jedan roditelj može učiniti svom djetetu je konstantni razgovor uz puno ljubavi i razumijevanja! Nemojte rađati djecu tek toliko što selo priča da je vrijeme. Nemojte to raditi ako niste za roditeljstvo spremni jer nećete djetetu pomoći, nego štoviše povrijediti ćete ga najviše u životu!

Ja se još uvijek nadam da je Davor negdje živ i zdrav, i iako nije odrastao sa svojom obitelji, možda je ipak, negdje… sretan ❤

rođena je 22.05.1980. u Vukovaru. Školovala se u Vukovaru sve do 1991, nakon koje je život odvodi u druge krajeve Hrvatske u koje nikada nije niti pomislila da će ići. Školovanje nastavlja u gradu Đurđevcu i Zagrebu, a od 2003 živi u Zagorju. Nekada je pisala poeziju, no prava ljubav joj je proza. Žanr koji najviše preferira su triler i fantasy, no kako se unazad dvije godine bavi promoviranjem domaćih autora, pročitat će sve što joj se ponudi. Piše intervjue za online Časopis Kvaka kao novinar amater.

Komentari