Koliko puta smo udarili glavom u zid, shvativši da smo učinili nešto za sebe loše? Koliko puta smo shvatili da istim tim postupcima i druge, one bliske, bacamo u očaj?  Koliko puta smo poželjeli gumicu, kako bi obrisali pojedine postupke, riječi, istine?

Da, sve je to tako ljudski, tako naše. Sve su to borbe kroz koje smo odlučili prolaziti, sami ili zajedno s nekim osobama. Znaš, nikada te stvari ne treba gledati kao neispravne. Možda u tim određenim momentima, možda je srce i moglo reagirati drukčije, a glava ne srljati u nešto. Možda smo i mogli spriječiti bujicu ružnih riječi ili misli, ali nismo. Istina je da nismo. Odlučili smo odreagirati upravo onako kako smo se osjećali u tome momentu, što se tada činilo ne toliko ispravnim, ali u tom trenu nužnim za naš ego.

I čemu onda žaliti za ljudima koje si puštao da ti prolaze kroz život i ostavljaju svoje tragove, bilo dobre ili loše? Čemu onda žaliti za onim prolivenim suzama, lažnim nadama, prividnom srećom? Ne treba, neće žaljenje učiniti da ono sve nestane, niti umanjiti ta iskustva i njihovo značenje. Bila si ondje gdje si trebala biti, živjela si onako kako si smatrala da vibriraš i osjećaš. Za druge je to većinom bilo neispravno ili nedovoljno dobro, za tebe je bilo dovoljno ok da nastaviš tim putem iznenađivati sebe.

Svaka ta lekcija  bila ti je potrebna kao zrak koji si udisala punim plućima. Da nije bilo i tih lutanja, skretanja na krivu stranu, ne bi sada imala ovo svoje ja i svoj mir. Unatoč svim nemirima i tugama tamo gdje si nekoć prebivala, sada sjajiš i dalje svjesna koliko je moglo biti drukčije.

Možeš li se i zamisliti negdje drugdje, u onom nekom prošlom svijetu emocija i ljudi koji su bili dobri za sebe a loši za tebe? Ja ne. Koliko god neke lekcije svojataš i dalje, koliko god se i dalje veseliš razmišljajući o proteklom vremenu, znaš da nisi bila kompletno svoja u tome svemu.

Kroz sve što si prošla, prošla si da bi otkrila neku novu sebe, onu kakva si potajno htjela biti. Umjesto žaljenja, pokušaj u život uvrstiti prakticiranje zahvalnosti. Zahvalnost za sve ono što si uspješno izbjegla, a moglo je biti pogubno za tvoj daljnji rast. Zamisli samo, mogla si biti netko drugi. Mogla si ostati i dalje ona nesigurna djevojčica, koja se odupirala promjenama i izražavanju onoga što želi i čemu teži. Zamisli, mogla si živjeti dane u mraku, zaslijepljena tuđim izgovorima i lažnim riječima podrške. Mogla si misliti da si sretna, a nikada istinski ne spoznati pravu sreću.

S godinama, naučili su te kako je prava sreća ona u tebi. Ona koja čeka da izađe van, da se pogledaš pravim očima i shvatiš da tu negdje imaš sve što ti je potrebno. Na tebi je oduvijek bilo kako ćeš se nositi sama sa sobom i drugima, kako ćeš kopati put do svoje sreće.

Na tebi je i sad da odagnaš one misli koje bacaju u tugu, depresiju. Na tebi je da se naučiš iznova od srca smijati, kao dijete koje se veseli novome jutru. I zašto bi onda žalila nešto što je moralo proći kroz život da bi otisnulo spomen na tebi, kako nikada više ne bi bila onakva? Zašto bi žalila za nekim svojim odlukama koje si srcem donosila u trenutku žara? Pa dokazala si sebi tad, da unatoč svemu i dalje možeš slušati sebe, da će tvoj obraz ostati čist bez obzira koliko patnje prošla. Shvaćaš onda da je žaljenje samo gubitak vremena, pucanj u prazno.

Jedina stvar radi koje treba žaliti sebe, jest to da si dopustiš da prokockaš vlastiti život radi nemoći i nedostatka snage da se odupreš vlastitim strahovima. Tad, ako si to dopustiš i prokockaš sebe, znaj, imaš itekakav razlog za tugom.

Sebe imati i zadržati u ovome ludome životu, nije nimalo lako. Ako ti je već toliko trebalo da se pronađeš, ne rasipaj se onda na one koji te ne zaslužuju i ne hvataj se za tuđe mrvice.

Život nikoga ne čeka, upamti. Učini ono što ti srce želi, idi ondje gdje pripadaš i pronađi svoje radosti.

 

 

Rođena 01.02.1990, u Vinkovcima, mladost provela u najljepšem Zadru, trenutno živi i radi u Zagrebu. Ekonomist po struci, umjetnik po duši. Divljeg, nesputanog duha, vedra i pozitivna. Transformira se iz sanjara u snažnu ženu, punu vizija i ideja. Njena želja da podijeli vlastita iskustva i boli, nadilazi sram i osudu te svoje rane pretvara u pobjede. Njene riječi utjeha su i ogledalo drugima. Ona je ono što se većina njih boji biti – SVOJA. Najveće strasti su joj pisanje i ples, dva različita svijeta u kojima na posebne načine izražava svoju suštinu i dualnost.

Komentari