Sistem te prisiljava da stalno radiš. Stalno, stalno, stalno se kreći naprijed, sredi se, uči programske jezike, uči njemački, napreduj, izlazi novi sistem, izlazi novi zakon, skuplje gorivo, jeftinije gorivo, nova firma, nova pozicija, promjena ugovora, dinamika u svakom ćošku insana. Srednja nije dosta, završi faks. Malo je, magistriraj. Malo je, doktoriraj.

Malo je, postdoktoriraj. Malo je, upiši još jedan. Malo je, de novu firmu. De svoju. De se proširi, Evropa i svijet. Naplati, pomjeri, nije dovoljno. Plafon se pomjera sa svakom novom godinom, pomjera se ponuda, pomjeraju se očekivanja. Kapitalizam je vješto upakovao život u vječito dešavanje i vječitu potrebu za napredovanjem u poslu, u ritmu i brzini života. Ni u čemu ne možeš biti dobar niti u tome srećan, bez da ti nameću nova pravila, sistemom određena, zakonom propisana – kao da ti isti zakoni dolaze od Boga, a ne od drugih ljudi sa vlastitim ciljevima.

Nema se čovjek kad zaustaviti, nema kad vidjeti kako stari u ogledalu, nema kad obići ostarjele roditelje, s njima sjesti pod prozor uz kafu i pričati, počastiti ih svojim društvom. Nema se kad provesti vrijeme s djecom, de ih u vrtić, pa ih dadilji, pa ih na spavanje.

Poljubiš ga u čelo ako stigneš, kad se vratiš s posla, ujutro mu poželiš ugodan dan i vlastito dijete više ne poznaješ. Ali je plata dobra, firmino je auto i uspješan si. Cijena kapitala, jebiga. Otud valjda i činjenica da sve više ljudi umiru mladi. Uzme svoj danak turbo život i potreba da se planira svaki trenutak i svaki minut jer ih prosto nema dovoljno. Nije čovjek baždaren za ovakvav život, to je očigledno iz naše nesretnosti i potrebe da svaki vikend ispunimo sa milion stvari, milion načina i doza sreće i sjajnog biserja kapitalne ponude, kako bi uopšte mogli preživjeti iduću sedmicu.

A polako nam i to oduzimaju. Poslije posla moraš na kurs, moraš se doškolovati, na obuku, uprati novi trend i novo pomjeranje sistema, uključi se, robotiziraj. Vrijeme će te pregaziti jer su ga tako napravili – da uzima sve što može da uzme, da stalno ide naprijed u nekakav bezdan u kojem će sve, kao, biti sistemski savršeno, u kojem će vozovi ići milion na sat, svi će imati sve i bit ćemo precizni u svom svijetu mašina i super osjetljivih senzora. Najveći je naš poraz u svom tom ludilu, a njihova najveća pobjeda, to što su nam uzeli rezon za razmišljanje i fakat nam prodali ideju da to tako treba, da je to život.

Jurnjava tri stotine na sat od bešike do lopate zemlje. Srećan nam put, stižemo ranije na odredište.

 

 

Po struci magistar elektrotehnike, a po hobiju zaljubljenik u pisanu riječ, teatar i stare filmove. U internet mahali poznatiji kao “Sarajevski John Doe”.

Komentari