Probudila sam se s prehladom i visokim stadijem PMS-a tak’ da možete očekivati emocionalan tekst. Izgleda da je danas dan za ležanje u krevetu, za pojest’ dvije, tri Milke, ne javljat’ se na mobitel, slušat’ srcedrapajuće pjesme i razmišljati o životu, o sebi.

Ja sam jedna od onih koji više vole razmišljati, promatrati i slušati nego pričati. Pogotovo o sebi. Uvijek mi je bilo neugodno pričati o sebi i svojim postignućima, a možda i samo besmisleno. Uvijek sam se bojala da se neću moći dobro opisati, da ću nešto izostaviti, da ljudi neće shvatiti tko sam zapravo ja. To je vjerojatno opravdana sumnja. Kako da ljudi znaju tko sam nakon jednog susreta ako ponekad ni ja sama ne znam tko sam?

Bojala sam se i da će me odmah staviti u neki kalup na temelju mojih postignuća, mojih grešaka, mojih odluka i mojih djela, a ja sam mnogo kompleksnija od toga. Ja sam osoba koja se boji kalupa, okvira. Ja sam osoba s mnogo slojeva, s mnogo persona unutar sebe. Kako da onda pričam o sebi? Od čega da počnem? Nikad nisam znala odgovor na to pitanje.

Gledala sam neki dan seriju Quantico koja prati živote FBI agenata. Bore se protiv kriminala, spašavaju živote i sve što ide s tim u paketu, možete pretpostaviti. Volim takve serije, možda zato što imaju sretne završetke i jer nam daju nadu da dobro može pobijediti zlo na kraju krajeva. A možda samo volim vidjeti hrabre ljude; koji ulaze u borbu iako se boje, koji su spremni riskirati sve što imaju za opće dobro i koji se uz sve to bore i s vlastitim demonima.

Uglavnom, glavni lik je Alex, žena problematične prošlosti, žena koju ti demoni prate cijelog njezinog života, žena koja uvijek sluša svoje srce i brine za svoje voljene – ponekad čak i previše. Tako je u jednoj epizodi pitala svoju majku „Tko sam ja?“, na što joj je majka odgovorila – „Ti si zbroj odluka koje si donijela, ali tvoja posljednja loša odluka te ne mora definirati.“

Rekla sam već da volim razmišljati, možete samo pretpostaviti koliko sam razmišljala o toj rečenici. Ponajviše zato što ima smisla, pitajući se kako se ja toga nisam sjetila i zašto to meni nikad nitko nije rekao. Vjerojatno zato jer nikad nisam ni pitala.

Pogledaj samo moj život u posljednje 2-3 godine. Bila sam maturantica, odlučila sam da želim biti psiholog. Otišla sam studirati u Maribor. Nakon prvog semestra sam odustala od fakulteta jer sam shvatila da ne želim biti psiholog. Ponajviše zato jer sam previše empatična osoba da bih svakodnevno podnosila toliko negativne energije od strane drugih, vjerojatno bih sama trebala psihologa nakon nekog vremena. Zatim sam se odselila u Zagreb da bih radila. Zapravo, to je bio samo izgovor. Otišla sam u Zagreb da bih pronašla sebe, da bih upoznala novi grad, nove ljude, da bih dobila neka nova iskustva. Bilo je to jedno od najljepših iskustava u mom životu. Naučila sam i živjeti sama. Naučila sam kako je to kad moraš plaćati režije, kad si moraš sam skuhati ručak, kad moraš sam počistiti stan, kad si moraš sam oprati rublje i gro ostalih stvari. Zavoljela sam takav način života. Po prvi puta u životu sam sama bila odgovorna za sebe i za svoja sr*nja. Tako sam naučila i cijeniti stvari koje uzimamo zdravo za gotovo dok živimo s roditeljima.

I sve bi bilo super da u jednom trenutku nisam pala u depresiju, da nisam pukla k’o kokica. Mislila sam da ću se pronaći, ali nisam, samo sam se izgubila od svih tih silnih promjena. Nisam više bila svoja, nisam imala onaj unutarnji mir, samo kaos. Nisam znala tko sam ni što želim, a život… Život te ponekad voli testirati, da vidi koliko si jak.  Tako je i mene. Ne znam da li mi se ikad u životu izdogađalo toliko loših stvari odjednom koliko u tih mjesec dana. Izgubila sam kontrolu, a sr*nja su svakim danom bila sve veća. Psihički, fizički, financijski, socijalni život – sve je otišlo k vragu. Tek tako, preko noći.

Tada je došlo vrijeme da se vratim u svoje rodno Međimurje, da se vratim kući. Uzela sam predah i zaliječila rane, drugo mi nije preostalo. Nisam osoba koja se baš tak’ lako predaje. Nakon povratka sam se više fokusirala na posao marketinga, promocije i organizacije događaja s čime se još uvijek bavim. To je nešto što je uvijek bilo u mom životu, ali uvijek u sporednoj ulozi iako je to nešto što zapravo volim raditi, nešto u čemu mogu pokazati svoju kreativnost i ekspresiju, a sve je započelo 2013. kada je moj brat s nekoliko prijatelja organizirao festival koji još dan danas živi. Na početku nisam toliko sudjelovala, ali s vremenom sam sve više učila, radila, rasla te postala dio priče, usporedno s ovim gore spomenutim sr*njima tako da uopće nije čudno što sam pukla. S vremenom se moj rad prepoznao pa sam postala i dio nekih drugih projekata. Čak sam i sa Slovencima surađivala, a činjenica da sam naučila slovenski u Mariboru je bila samo plus i dobar dodatak mom iskustvu i znanju.

I eto me sad ovdje, živa sam i koliko toliko sretna. Loše odluke me nisu definirale, samo ojačale. Ne mogu reći da sam se do kraja oporavila, još uvijek nosim sa sobom tragove prošlosti, ali sad sam barem u miru sa sobom, sad je barem slika jasnija.

Uvijek sam voljela kriviti druge – zato što su mi nametnuli standarde u koje se očito ne uklapam jer da nisu, vjerojatno ne bih upisala fakultet koji me ne zanima, vjerojatno ne bih izgubila sebe u procesu, ali ne mogu kriviti druge ako se ja nisam ni trudila upoznati samu sebe, nisam se ni trudila razmisliti što zapravo želim. Željela sam biti psiholog kako bih proučavala druge, a nisam htjela proučiti samu sebe. Ironično.

Ali opet, morala sam donijeti sve te odluke da bi se dogodilo sve što se dogodilo, da bih naučila da ne trebam žaliti ni za čim jer se ionako sve dogodi s nekim razlogom, da bih otvorila oči, da bih opet postala prazno platno kojeg mogu oslikati onako kako ja želim, a život… Život nas ponekad mora testirati da bi nas pripremio i ojačao za ono što tek slijedi, za nešto veće i primjerenije nama samima.

Ovako sam barem upoznala ljude koje sam trebala upoznati, naučila stvari koje sam trebala naučiti, doživjela iskustva koja sam trebala doživjeti. Ovako sam se barem preporodila i dobila šansu da krenem ispočetka, mnogo pametnija i hrabrija nego prije.

Vidiš li sada zašto mi je teško pričati o sebi? Zašto ne znam odakle početi?  

Ja sam svaka odluka koju sam donijela, a donijela sam ih mnogo za nekog tko ima 21 godinu – ne možeš me staviti u kalup, ne možeš znati tko sam nakon jednog razgovora.

Ne mogu se ni ja dovoljno dobro predstaviti da bi znao tko sam, čak je i ovaj tekst poprilično uskogrudan.

Rođena u malom mjestašcu pokraj Čakovca, obična je djevojka velikih snova i specifičnog pogleda na svijet. Iako joj je primarni posao organizacija i promocija zabavnih događaja, ljubav prema pisanju prevladavala je cijelog njezinog života. Ovo je njezin pogled na svijet te vaše putovanje kroz njezine misli i iskustva koja su je oblikovala kao osobu.

Komentari