Moj otac( ako ga se može tako nazvati) je alkoholičar. Njegov otac je isto bio alkoholičar. Ne pišem ovo da bi me ljudi sažalijevali. Pišem jer želim postići poantu. Mnogi od nas su odrastali okruženi ovisnicima – bilo o alkoholu, drogama ili pak nečem trećem. Mnoge od nas je to učinilo snažnijim osobama. Isto tako, mnogi su odlučili ići kroz život istom stazom. Ja to zovem linija manjeg otpora!

Vidite, nije lako oduprijeti se genima. Nije lako otrgnut se naučenim obrascima ponašanja. Gledaš to svaki dan i upijaš…

Kad odrastaš s ovisnicima, znaš kad treba biti tiho, kad se treba povući u osamu, a najbolje od svega znaš točno u kojem trenutku će situacija prijeći iz loše u još goru. Toga se bojiš. Uvijek. Bila sam dijete. Nisu me trebale mučiti takve stvari. Glavna preokupacija u životu mi je trebala biti igra i koju ću spačku prirediti braći.

Ali, već u ranoj dobri sam bila odrasla osoba zarobljena u tijelu djeteta. Morala sam biti. Morala sam promatrati situaciju i procijeniti u kojem bi trenutku mogla kulminirati.

Po njegovom hodu sam već znala kad ga je alkohol preuzeo. Čim bi otvorio usta, samo bi mi potvrdio ono što sam već s vrata vidjela kao potencijalnu katastrofu… U trijeznom stanju nije ni postojao…. Alkohol je budio ono najgore u njemu. Iz njega je crpio snagu za liječenje svojih frustracija. A liječio ih je na nama. Jer smo mi bili krivi za sve. Smetala. Sjebali smo mu život.

Ne znam u kojem trenutku sam prestala biti dijete jer se ni ne sjećam da sam to ikad bila u potpunosti.  Alkohol mi je oduzeo pravo da budem dijete. Zapravo, slabić mi je oduzeo to pravo! Zarekla sam se sama sebi da nikada neću biti ta osoba- osoba koja razjebe obitelj, osoba koja svom vlastitom djetetu oduzme djetinjstvo i sreću, slabić…. Nikada neću biti slabić!

Nitko mi nije rekao da će biti lako. Nitko mi nije rekao da sam odabrala teži put. Put borbe s demonima iz prošlosti! Put boli!

Ali meni je moj put draži koliko god težak i bolan bio nekada. Jer mi je duša mirna.

I onda gledam ljude s kojima dijelim sličnu prošlost. Sjebane ljude. Koji koračaju istim stazama kao oni koji su ih slomili. Jer je tako lakše. Lakše je prepustiti se slučaju i reći svijetu “Jbga sjeban sam!”

Super! Netko te je slomio i sad ti preuzimaš njegove obrasce življenja… Umjesto da daš sve od sebe da budeš bolja osoba i da ne činiš te iste greške, da ne uništiš još jedno djetinjstvo, da ne zgaziš još jedne snove, da ne oduzmeš još jedan osmjeh…. Ne…. Jer tebe je netko sjebao, a ti drugačije ne znaš….

Znaš, ali ne želiš! Jer najteže se boriti sa samim sobom, zar ne?

Nikad neću shvatiti takve ljude. I nikad mi ih neće biti žao! Jer sami biramo svoj put! Sami biramo kakvi ćemo ljudi biti! Sami odlučujemo hoćemo li se izboriti sa svojim traumama, strahovima i frustracijama!

I nema opravdanja!

Što god da nas je snašlo u životu, kakvu god bol nosili sa sobom – sami biramo način na koji ćemo se nositi sa tim teretom.

Izaberite biti bolji od svega i svih koji su vas lomili ili vas i dalje lome.

Nije lako, ali je ljepše.

Duša je mirnija.

 

 

Samo obična cura u potrazi za smislom života. U jednom trenutku stara duša, a već u sljedećem neiživljeno dijete.

“Vjerujem da još postoji magije na ovom svijetu, da priroda liječi sve boljke i da je ljubav najjača sila na ovom svijetu. Vječiti sanjar i nepopravljivi romantičar”

Komentari