“Nemoj bona, ništa čovjeka ne može promašiti. Ono što će da bude, ima da bude.“- riječi su mog prijatelja kojem sam onako u svom stilu, ljutito i pomalo histerično objašnjavala novu neplaniranu situaciju u kojoj sam se našla.

Pogledah ga. Izgovorio je to tako mirno, kao da se u tim riječima krije sva mudrost svijeta. Kao da je to sve što trebaš znati da bi živio mirno i sretno. I kao da su to već svi znali osim mene.

Zamislih se. Počeh premotavati te njegove riječi po glavi. Ono što će da bude, ima da bude.

Prokletstvo. Pa to i jeste tako. Ali šta smo onda mi u životu? Šta je život u nama? Zar nas ne programiraju još od malih nogu kakvi bi trebali biti, a kakvi ne? Zar nam još od malih nogu ne crtaju pravila i ne nameću očekivanja? A onda kad odrastemo i sami nastavimo. Sami se slomimo da skrojimo život po svom.

Po onim normama koje su nam zadali još dok smo bili mali. A život živi po svom. Pa čemu onda? Krojila sam ga. Crtala. Planirala. Odricala. Zabranjivala. Dozvoljavala. Vagala. Sabirala. Oduzimala. A ono opet bude šta će biti. Bude ono što ne treba biti. Uvijek nešto propustimo. Nešto nam promakne. Nešto nas nadmudri. Iznenadi. Pogodi iz vedra neba.

Nešto čvrsto držimo u šaci, a ono nam curi kroz prste. Nešto ne želimo, a ono nam samo dođe i poremeti sve što smo bili i sve što smo htjeli. Poremeti i jučer i danas. Preokrene sutra. I onda samo gledamo.

Okrećemo se i pokušavamo naći one dobro ucrtane koordinate. One dobro isplanirane puteve. Gledamo kako spasiti šta se spasiti da. Kako se vratiti na put kojim smo davno pošli. Ili vrištimo i histerišemo kao ja. Jer prokletstvo, sve sam uradila kako treba, a opet mi je nešto promaklo. Budnim okom sam promatrala svaki događaj u svom životu, onaj trenutni i nadolazeći i nikad ništa nisam prepuštala slučaju. A opet sam negdje gdje nisam trebala biti. Da li sam samo malo zadrijemala, pa napravila krivi potez ili je to sve ruka više sile, one nevidljive? Ne znam. Znam da je život skot. Da ga mi krojimo. Da ga učimo. Otkrivamo. A on radi po svom. I još nam se pritom smije u facu.

Jer ono što će biti, ima da bude. Pa neka i bude. Možda je tajna života da ga živimo najbolje što znamo, ne da ga krojimo po svom. Jer na kraju krajeva, šta je u našim rukama? Ništa. Možda se i mi samo trebamo nasmijati životu. Kad nam zada udarac, ustati i uzvratiti mu. Kad nas obraduje, zahvaliti mu. A šta mu drugo i možemo? Ništa.

 

Djetašce zarobljeno u tijelu žene. Voli život, ali ne voli njegovu ozbiljnost, pa se protiv nje bori tako što od svega pravi šalu. Još uvijek je sitnice neizmjerno vesele, poput dvije kugle sladoleda i čokolade koju nikad ne pojede do kraja. Oni koji je ne poznaju kažu da je hladna. Ali to je samo maska. Osjeća više od drugih. Više nego što treba. A onda to stavi na papir i tako nastaju njeni tekstovi.

Komentari