Irene, Adler

Pamti me, ne onako kako se pamte uspomene, ili sjećanja na djetinjstvo. Smjesti me kao fotorafju između korica srca, razmaži me po koži, upij me u krv.

Obećaj mi da me ćeš me jednom opet pronaći kao zakopanu polovinu sebe, u nekom zabaćenom dijelu života. Pamti me, kao kad uvelu orhideju staviš u stranice dnevnika, presovanu i od vremena sačuvanu, da ponekad je pomiliuješ i u sebi opsuješ, da se svaki put napiješ kad pomisliš na nas, na vrisak, na vatre, na zenice prepune sunca.

Polomi sve oko sebe kad ti nedostajem, kad poželiš da me zagrliš kao bršljan što ljubi umorno stablo. Pucaj u nebo kad žeiš da me stegneš uz sebe, a samo zahvatiš mrak i prazno mjesto na jastuku. Lezi u bijele plahte i polij se crnim vinom svaki put kad poželiš čuti moj smijeh, a pored tebe samo tišina odzvanja. I zaćuti. Svaki put kad me se sjetiš, zaćuti.

Obećaj mi da ćeš me pronaći. Da ćeš me čekati u nekom od sledećih života. Da ću ti uvijek stražariti na poslednjoj granici snova, tamo negdje u zabačenom predjelu, zaraslom u šipražje i daljine. Obećaj mi da ćeš me pronaći, da će u tvojim kostima ostati bar jedan trag koji vodi do mene. Da ćeš mi slomiti kosti u zagrljaju kad me opet sretneš, uz zvuk poljupca u rame. Obećaj mi da ćeš biti ponovo jednom živ sa mnom i da ćeš me ponovo povesti u raj.

Pamti me, možda kao bajku koju ćeš pričati za nekim šankom kad se napiješ, ili kad te djeca opkole i budeš već u godinama kad je kasno za radost. Pamti me kao uspomenu, kao crno bijelu fotografiju koju ćeš sjetno izvući pred spavanje i bijesno je ponovo vratiti ispod sloja košulja uredno složenih. Možda ćeš opet opsovati, možda ćeš poželjeti da mi pišeš. Da mi čuješ glas.

Možda ti se neću javiti, jer šta bih ti imala reći? Da mi nedostaješ? Znaš da to nije tačno. Znaš da je to malo.

Znaš da ću svaki put zariti zube u kost koja mi je ostala u grlu posle tebe, da ne zaplačem, da ne vrisnem. Znaš da ću svaki put da se nasmijem kad popijem čašu vina i kad osjetim miris u plućima. Znaš da ću uvijek žudjeti za tvojim zagrljajem u kojem sam se osjećala kao da imam dom. Ja, koja doma nisam nikad imala.

Pisaću ti. Prećutane riječi, nikad izgovorene osjećaje, lupiću pesnicom u zid svaki put kad našu fotografiju izvučem iz grudi. I neću plesati. Nikad više kao što sam s tobom plesala.

Neke su pjesme stvorene za kraj. I nemoj ništa reći. Samo me pamti. Čuvaj me živu u sebi čak i kad odavno moje srce bude prah, i obećaj mi da ćeš me pronaći jednom opet. Nekad, kroz sto života mozda. Zatvori me u sebi, i obećaj mi da ćeš pamtiti. Kao što ću ja uvijek stražariti na granicama tvojih snova. Jer ovo što si u meni sagradio, zauvijek će ti pripadati.

Selma Šljuka

Ko sam ja?
Najmlađe dijete moje porodice. Diplomirani inžinjer (aha, jesam)
e-komunikacija. Kažu i da sam pjesnik. Rođena u Crnoj Gori, i nasukana na
njene hridi. Vegan koji vjeruje u bajke, i ljubav. Ponosna vlasnica
(trenutno) tri knjige poezije, “Deseto nebo”, “Maloljetni suncokret” i “Pjesme od krvi”.
Zaljubljena u more i nebo. Eto, čovjek sam. Žena sam.

Pratiti me možete i na blogu: tostokucanijesrce.blogspot.hr

Komentari