Hej. Danas i nije bio tako loš dan, ali sam odlučila ipak pisati. Posljednji zapis mi je čak i primirio živce dovoljno da se ne bacim s drugog kata na glavu.

Ok, bacila bi se u grmlje, ali ipak bi se bacila. Da, danas nije bio loš dan, ali jučer…bila sam toliko iznervirana da sam zaboravila i na tebe, bilježnice moja draga. Probudila sam psihijatra u deset navečer i imam osjećaj da moram tražiti novog doktora. Uh, gdje početi? Od početka pretpostavljam.

Jučerašnje jutro je krenulo začuđujuće dobro. Znaš ono kad je predobro da bi bilo istinito. E, to! Mali nije radio drame, suprug također. Čak sam i uspjela popiti kavu i nalakirala nokte u miru dok je mali buljio u neki crtani na Tv-u. Na tren sam čak i bila sretna što danas ne moram kuhati ručak. I onda sam se sjetila ZAŠTO ne moram kuhati ručak. Svekrva ima vražji rođendan.

Kupili smo joj nekakav vražji korov na akciji i najlonske čarape. Ionako joj ništa ne odgovara, pa čemu onda trošiti novce. Suprug se oko podneva počeo ponašati kao naša stara mačketina, pa su oboje čas prekapali po frižideru, čas razvaljeni ležali na kauču. Ja sam se pak počela ježiti bez ikakvog razloga. Je, čuj mene, bez razloga.

Moja svekrva je kao demon. Čim osjetiš njezinu prisutnost, dlake na tijelu ti strše kao da ližeš utičnicu.

U pola jedan smo krenuli. Čak je i mali šutio cijelim putem, a to mnogo govori. Jebem ti, kad klinac od tri godine osjeća da mu je baka demon, onda sve k vragu. Stigli smo prvi iako smo se prokleto trudili kasniti. Svekar je vegetirao u naslonjaču i sustavno ignorirao sve oko sebe. Shvaćam čovjeka. S godinama postaneš biljka pored takve „divne” žene. Mali se odmah parkira u njegovo krilo iako sam planirala da će mi poslužiti kao štit. Znam, nemajka sam.

Nakon deset minuta kritiziranja supruga i mene, nakon cijele palete od „zašto nas ne posjećujete, a tako smo blizu”, „uskraćujete mi unuka”, „kakva ti je to kosa”, „što to imaš na sebi”, i „malo si se udebljala”, počeo je pristizati i ostatak krda. Bilježnice moja, koliko moj suprug ima rodbine! Da sam znala, okrenula bi se na peti i otišla prije vjenčanja. Možda danas ne bi još otplaćivali prokleti kredit koji smo digli za svadbu. Jebo te, kao da smo sastavljali omanju državu, a ne imali svadbu. A koliko tek mogu pojesti! A popiti! Stoka.

Bilo je pola dva kada smo se svi nakenjali oko stola u dvorištu. Mislim da su posudili stolove u vatrogasnom domu jer nisi smio staviti ruke na stol, bez da se taj isti stol ne zatrese kao mutav. Malo je reći da je većina razgovora bila o prokletim stolovima i prokletim prolivenim pićima na bijelom stolnjaku. Koji kreten stavlja bijele stolnjake na klimave stolove?! A, da, moja svekrva. Njezin zlatni sinek se zasjeo pored svojih bratića i nisu dugo čekali prije nego su dovukli gajbu piva, što je značilo da se ja ne mogu naliti, jer, eto, netko mora biti i prokleti šofer.

Klinci su se povukli u voćnjak i izvodili idiotarije. Taj dio je svima odgovarao, jer… klinci i mir koji je kao suho zlato. Suprug je polako počeo gledati kao kameleon, svekrva je kritizirala sve živo, a ja, ja sam se ugurala na kraj stola i proučavala familiju. Bilježnice moja, zurim ja u njih i kunem ti se da ih je svaki puta sve više. Kao zečevi su. Kao prokleti Gremlini! Ne hrani ih poslije ponoći jer ćeš na sljedećem okupljanju imati dupli broj.

A o tome koliko su iritantni neću ni počinjati. Sve tri šogorice su snobovske kuje kojima je jedini životni cilj tračati i imati više od one druge. I sve bi to bilo super da imaju temelj biti snobovi. Jedan šogor je građevinarac, drugi vozi kamion, a treći- njega nitko ne pita odakle mu novci (mislim da šverca duhan i turske gaće). Ali one su fine dame. Aha. I ja sam Uzbekistanski gonič gnuova.

Malo je reći da sam skoro crkla od dosade. I onda se dogodilo.

Dolazi svekrva do mene, počne mi brojati jajne stanice i uspoređivati ih s borama. Prokletih pola sata jebala me u mozak dok mi nije pukao film i onako fino suptilno joj objasnih da nisam rasplodna životinja. Nemam pojma zašto se pronašla u tome. Kad ono-drama. Udri ona plakati.

Mislim da se demončina ponudila konjakom, jer drugog objašnjenja za takav tantrum nemam. Ali imam objašnjenje odakle mom malom takva hvale vrijedna sposobnost za dramatiziranjem. Ma kako bilo, stara počela plakat. Pola familije ju tješi i napada na mene, druga polovica stoji na mojoj strani. I sve bi bilo super da se alkohol nije umiješao. Uskoro se pokolj pretvorio u pravi pravcati teatar. Potezale su se zamjerke koje datiraju od stoljeća sedmog, a i one koje još nisu ni stupile na snagu.

Jedan šogor je počeo nabijati po klimavom stolu, drugi se zatvorio u kuću da nekog ne opali šakom. Moj suprug stoji kao drvena Marija i promatra skupa sa mnom. Svekrva se teatralno baca po podu dok jedna šogorica na glas razmišlja treba li zvati policiju ili hitnu. I tada je krenuo pravi show.

Nemam pojam tko je zaslužan za epilog, no uskoro je kroz zrak preletjelo napola isječeno pečeno pile i završilo u glavi treće šogorice. Od šoka, žena počne plakati i držati se za trbuh. A da, jesam ti rekla da je ona u posljednjem tjednu trudnoće? Bila… do letećeg polu-pileta.

I zamisli, od šoka žena dobila trudove. Ajde cijela pijana familija, i naravno mi (jer, jebi ga, ja sam krivac za sve što se dogodilo) skupa u rodilište. Svekrva od jednom oživjela i više ju ne zanimam ni ja, ni rođendan. Ajde, po tom pitanju je sve ok prošlo.

Uletava stado u čekaonicu rađaonice, kad tamo- evo ti one mutave susjede koja je cijelom selu razglasila za rep u dupetu. Vidi ona mene, vidim ja nju. Odmjeravamo se preko čekaonice, dok ja suptilno povlačim supruga za rukav. Ne skidamo pogled jedna s druge. Mali mi se drži za nogu i očekujem protest svakog trenutka jer je nanjušio miris zubara. Natežem ja supruga za rukav, on me ne doživljava 5%. Osjećam se kao da sam u vesternu, posred prašnjave ulice, i čekam da na satu zazvoni podne. I naravno, ona krene. Dolazi do nas sa smiješkom na licu i osjećam kako mi vrućina navire u lice, a kapilare u očima pucaju. Sljedeće čega se sjećam je proljev psovki iz mojih usta koji je krenu sa, „Pi*ka ti materina stara, tebi i selu i jebenom repu!”

Dvije minute kasnije, svi prisutni u čekaonici promatrali su kako suprug mene i malog odvlači kroz vrata. Psovala sam sve dok nismo došli kući i dok nisam napokon nazvala psihijatra.

Nekako sumnjam da ćemo sljedećih mjeseci moći izaći iz kuće. Jebi ga. Morao je moj živac eksplodirati. Tako, sada znaš kako smo proslavili svekrvopijin rođendan. A ja sada odoh fino spavati jer sam sutra dogovorila izlazak s curama. Mislim da sam zaslužila.

Je l’ se nastavlja? Zbilja sumnjate???

 

rođena je 1987. godine u Zaboku. 2015. godine završava Strukovno i umjetničko učilište Zabok smjer grafičkog dizajna. Iako je cijeloga života pokazivala ljubav prema pisanoj riječi, prvi roman je napisala sa dvadeset godina. Sedam godina kasnije, 2014. godine objavljuje prvi roman, psihološki triler „Štorka“ u privatnoj nakladi. Roman je ubrzo zadobio simpatije publike i kritike, te je 2017. godine dobio i drugo izdanje. 2016. godine objavljuje horor „Durgina kuća“. 2017. godine objavljuje nastavak psihološkog trilera „Štorka“ pod nazivom „Štorka Manifest“, a 2018. godine objavljuje jedan od svojih prvih napisanih romana, SF triler „Dedivinacija- Nacija psihoze“. Članica je „Hrvatsko zagorskog književnog društva“.

Osim romana, Jelena piše kolumne za online časopis „Kvaka“, kratke priče i članke za „APortal“ i vodi satirični blog pod nazivom „Blogodakanje“. Osim pisanja Jelena se bavi ilustriranjem i slikanjem, te je do sada imala nekoliko samostalnih izložba slika. Svoju ljubav prema umjetnosti upotpunjuje sviranjem bas gitare i klavira.

Komentari