Pomisliš li kako je lako odmahnuti rukom, reći kako si neke lekcije već odavno odbacila, prošla i zaboravila? Zašto se onda ponekad uhvatiš tužna, bijesna, nesređena? Zašto ti ponekad neke lekcije zadaju košmar u kojemu se iznova valjaš godinama nakon?

Misliš da je dovoljno reći oprostila sam, nastavila sam dalje? Nije. Bilo bi zaista lijepo da je tako, ali čovjek mora osjećati da je oprostio, kako bi duša nastavila dalje. Da bi oprostili i na neki način uspješno odmaknuli ono ružno, moramo se suočiti sa onim najružnijim demonima unutar nas.

Što je to što ti i dalje baca bijes kada se sjetiš nekih davnih vremena? Istinska tuga i nemoć jer te netko itekako oštetio, uništio te u tim momentima toliko da si se godinama uzdizala iz pepela skupljajući vlastite komadiće duše pod nogama?

Ili je to možda bijes koji nastaje radi uvjerenja da smo trebali biti ondje gdje nismo? Bijes koji podsjeća upravo na to da se neka naša očekivanja ne mogu ispuniti, koliko god ih prizivali i željeli. Iz toga navire i bespomoćnost, taj osjećaj nemoći jer nisi znala niti prepoznati trenutak kada je sve otišlo k vragu, kamo li uskočiti u vremeplov kako bi na vrijeme spriječila gubitak sebe ili nekoga. Da, imamo mnogo demona unutar nas. Nalaze se svi na jednome mjestu, rame uz rame uz lažna uvjerenja i neopravdana očekivanja. Nalaze se unutar našega ega.

Neke lekcije toliko grčevito svojataš i držiš uz sebe, kao da ih rukama stežeš za vrat, dajući tako do znanja drugima ili sebi da nitko neće moći toliko jako stisnuti kao ti i utisnuti trag? Zašto misliš da će netko drugi ostaviti jednaki utisak na neku osobu, kao i ti? To je gotovo nemoguće.  Svaka osoba se drukčije ugravira u našu kožu, ostavi svoj prepoznatljiv ožiljak, koji nijedna druga osoba ne može jednako ponoviti. Tu se skriva zapravo strah od zaborava. Da će poneke osobe zaboraviti koliko si im svjetlosti i emocija znao pružiti, a ne želiš biti ta osoba koja je zaboravljena, koja nije bila cijenjena koliko je željela.

Tuga koja na momente dođe u nas, odaje nam upravo sva naša lažna uvjerenja i očekivanja koja smo gajili. Jer, teško naš ego prihvaća da život ne mora nužno biti ono što smo htjeli, ono što smo zamišljali.

Očekivanje da će druga osoba gledati na svijet sličnim očima, da će ta ista osoba znati prepoznati našu istinu, prihvatiti naše riječi i postupke onako kako želimo. Bolno je to, znam. Ali, svatko od nas bira kako će prihvatiti od drugih osoba ono što nam serviraju. Kako ćemo se nositi sa njihovim emocijama, riječima, lažima ili podrškom. Znaš, što prije uhvatiš sebe u lažnim uvjerenjima i nemogućim očekivanjima, brže ćeš se naučiti izvlačiti iz nevolja i onih lošijih odnosa, koji nisu tebi namijenjeni.

Svoje demone ukrotiti, vraški je teško, a s tuđima se nositi zaista još teže. Znaš, jedino na sebe možeš utjecati. Ti imaš odgovor na sve svoje tuge, sva svoja očekivanja i uvjerenja da će nešto biti onako kako misliš. Isto tako možeš i moraš iznova naučiti graditi sebe, i nakon onog osjećaja nemoći i bijesa.

Othrvaj se svojim nedostacima, isplači dušu, pronađi u sebi odgovore na sve to što te tišti. Da, ponekad svi tražimo tu potvrdu izvana, da smo nešto vrijedili, da smo ostavili trag. No, najbitnije jest upravo ono što misliš sam o sebi. I znaš, nema čovjeka na kojega nisi ostavio trag, kao što ne možeš izbjeći ni to da na tebi ostave trag sve lekcije i svi ljudi. Strah da ćeš se izgubiti u toj tuzi, boli, očekivanjima nije realan. Potrebno je vremena, da bi progledala i shvatila koliko si sama doprinijela nekim tugama i bolima. Potrebno je i duplo više vremena da ispraviš ono što si sam sebi učinio, pa tek ono što si drugima servirao. Kada pronađeš to što te tišti, što hrani tvoje demone, otkriti ćeš slobodu.

Jer, shvatiti ćeš da nitko od nas nije savršen, niti treba težiti tome. Svi smo jednako zeznuti, jednako komplicirani i izgubljeni ponekad. I svatko od nas itekako dobro može raspoznati svoje demone i ukrotiti ih ukoliko želi ići dalje.

A moraš ići dalje, ondje gdje će život otkriti neke ljepše nijanse, a gdje će demoni polagano naučiti utihnuti.

Rođena 01.02.1990, u Vinkovcima, mladost provela u najljepšem Zadru, trenutno živi i radi u Zagrebu. Ekonomist po struci, umjetnik po duši. Divljeg, nesputanog duha, vedra i pozitivna. Transformira se iz sanjara u snažnu ženu, punu vizija i ideja. Njena želja da podijeli vlastita iskustva i boli, nadilazi sram i osudu te svoje rane pretvara u pobjede. Njene riječi utjeha su i ogledalo drugima. Ona je ono što se većina njih boji biti – SVOJA. Najveće strasti su joj pisanje i ples, dva različita svijeta u kojima na posebne načine izražava svoju suštinu i dualnost.

Komentari