Služio sam u kući Martinovića. Mala i ugledna porodica. Majka, otac i sin. Na trideset i osmom katu. Oblakoder se svijao pod zagrljajima vjetra. Tako barem kažu. Moji elektronski sklopovi to nisu osjetili. Nisam osjetio štošta.

Proteklo sam ljeto dosta vremena proveo s Martinovićevim sinom. Sjedili smo na balkonu i gledali. Što smo gledali na toj visini sigurno se pitate? Oblake, plavo nebo, zalutale galebove, golubove, tragove aviona, a noću zvijezde. On je često maštao. Imao je bujnu maštu. Ja, s druge strane, nisam. Uvijek sam mislio da je to do mojih sklopova sličnih satnom mehanizmu. Misli su mi kucale, ali nikada ništa konkretno. On je čitao knjige. Jako puno knjiga. Jednog mi je dana pričao o nekoj pjesmi. O albatrosu. I mornarima. Tada mi je, u mojim elektronskim sklopovima, sinulo. Ja ne čitam knjige. I zato ne znam maštati.

Zamolio sam ga da mi predloži nekoliko naslova s kojima bih počeo svoje čitalačko putovanje. Gledao me je začuđen. I njegovi roditelji isto kada im je to ispričao. Nije im bila jasna moja želja za čitanjem jer moja vrsta, u pravilu, ne čita. Za početak su mi dali neke dječje priče. Bajke i basne. Pričao sam s klincem o dalekim zemljama u kojima su živjeli patuljci, vještice i vitezovi. Govorio mi je kako i naš svijet krije puno takvih stvorenja. Spominjao mi je državu Lemuriju. Jako čudan narod, kaže. Vjerojatno i jesu.

Ubrzo sam prešao na veća djela. Na romane. Gutao sam ih kao što ljudi gutaju vodu. Moji su mi sklopovi omogućavali da čitam dva do tri naslova dnevno. Oh, kako sam uživao u avanturističkim romanima i eksperimentalnoj poeziji.

Nakon mjesec dana kućna mi je biblioteka postala malom. Pa i gradska. Zato su me nakačili na internet. Ljudi moji, kolika se kolekcija tamo krila. Moji su razgovori s klincem postali plodonosni. Iako čudni pošto moji sklopovi nisu podržavali emocije. Ali moji su kognitivni sklopovi uočavali i omogućavali napredak.

Četiri mjeseca kasnije, Martinovići su pošli na ljetovanje. Mene, tradicionalno, nisu vodili. Jutro kada su krenuli, snosio sam tucet kofera. U liftu jedva da je bilo mjesta. Jedna od posljednjih tura bijaše kutija s desetak knjiga koje je dječak poželio imati sa sobom na odmoru. Tko ne čita zimi, neće ni ljeti, govorio mi je. Razumno, zar ne? Uglavnom, prilikom snošenja te zadnje kutije, na dvadesetom katu, u lift uđaše jedna služavka. Pozlaćene kosa s mliječno bijelim licem ukrašenim pokojom pjegicom. Bila je jedna od onih najnovijih biotehničkih modela. Daleko naprednija od moje vrste. Znao sam to s interneta. Posjedovala je i empatske i kognitivne senzore, živo tkivo i nadljudski razum.

Zdravo, rekla je i mahnula glavom. Moja mehanika je djelovala nezgrapno pored njene. Zdravo, rekao sam i ja.

Prozborili smo nekoliko riječi. Uglavnom o Martinovićima i njenim gospodarima. A onda je opazila kutiju s knjigama. O, jako zanimljivih naslova tu ima, rekla je. Mladi gospodin zahtijeva da ih ponese sa sobom, odgovorih. Sigurno će uživati, reče ona. Definitivno, još ih nije počeo čitati, ali ih je uzeo oslanjajući se na moje prijedloge, rekoh. Oh, pa vi čitate, reče začuđeno. Da, naučio sam zahvaljujući mojim gospodarima. Drago mi je što to čujem, reče ona. Naša vrsta, bez sumnje, zaslužuje bolje mjesto u sistemu, zar ne? Odgovor na ovo pitanje nisam znao, jer ga se ranije nisam pitao.

Nisam znao o kojem sistemu priča. Periodni sistem, kompjuterski sistem, operativni sistem, zakonski sistem, galaktički sistem? Nisam odgovorio. Pitao sam je voli li čitati. Naravno da voli. Štaviše, odlučila je da napiše svoj roman. Bio sam impresioniran tom idejom.

To mi nikada ne bi palo na pamet. Nisam siguran ni kako se roman piše. Rekla je da je poprilično jednostavno. Može mi pokazati jednom. Pitao sam je o romanu. Dosta je politički i društveno aktualan,rekla je, poput 1984. Nadam se da ću ga imati priliku pročitati. Je li ti to omiljeni roman? Nije, kaže mi da obožava romane Davida Mitchella. Tada mi sinu. Martinovići neće biti doma sljedeća dva mjeseca. Mogli smo se sastajati jednom sedmično i govoriti o pročitanim knjigama. Može, rekla je, veselim se tome. Vrata lifta su se otvorila.

Od tog susreta prošlo je pet mjeseci. Sastajali smo se. Pričali. Ona se čak i smijala. Voljela je stare, antičke, pisce kao što su Rabelais i Cervantes. Ja sam više bio modernista po tom pitanju. Volio sam putopise Malkoma Volte. Novinar kojem su se putopisi osladili. Međutim, iako su moji sklopovi naklonjeni strogom kognitivizmu, njeni su bili daleko napredniji. I radikalniji. Pročitao sam njen roman. Još bijaše u fazi rukopisa. Ljudi moji, to je bilo žestoko. Revolucionarno. Ambiciozno. Proročki. Nevjerojatno.

Ubrzo, potom, počela je da me navodi na neke činove promjene. Moji sklopovi nisu razumjeli njene namjere. Žestila se zbog toga. Često mi je čačkala po leđnom mehanizmu. Ne znam što je radila, ali nije uspijevala u tome. Njeno mliječno lice postajalo je grubo zbog njezine ogorčenosti. Kada sam ostajao sam razmišljao sam o tome. Tražio sam način da shvatim u čemu to griješim. I pet mjeseci kasnije nisam to shvatio.

Nakon što su se Martinovići vratili, sastajali smo se u podrumu zgrade. Ali nakon svega tri sastanka nismo više bili sami. Prvo ih je bilo troje, pa petero, na kraju više od deset. Nisam znao da ima toliko biotehničkih u zgradi. Kamoli da svi čitaju knjige. Nekoliko sastanka kasnije o knjigama nije bilo ni riječi. Samo pokreti i revolucije.

Za večerom, Martinovići su govorili o čudnim situacijama. Naime, nekoliko biotehničkih je zanemarilo svoju odanost gospodarima. Jedan čak bijaše pobjegao. Tada nisam shvaćao što se dešava. Danas, malo više. Zbog čega? Zbog romana koji je moja kolegica napisala. Nešto više od mjesec dana po povratku Martinovića, oko ponoći, iznosio sam smeće. Jednjak smetlarnika išao je duž zgrade, a njegov želudac bijaše jedan sprat ispod zemlje, koji je spaljivan, a prah skupljan od strane smetlara. Tu noć me je, u mraku haustora, zaskočila ona. Moraš mi pomoći, rekla je. Kako? Uzmi ovaj roman i skrij ga. Čitaj ga, ali ga ne otkrivaj ljudima. Zašto? Uništit će ga. Do kada da ga čuvam? Znat ćeš sam kada je vrijeme, rekla je i nestala.

Sljedeće sam jutro saznao da su u gradu pokupili na stotine biotehničkih i dezintegrirali ih. Ubrzo nakon toga, Martinovići su mi ukinuli internet i zabranili čitanje. Od tada svaku noć, kada nema nikoga, čitam roman koji držim među svojim sklopovima i mislim na njegovu spisateljicu.

Njene riječi urezuju se u mene kao laserom utisnute. Izgovaram ih prilikom usluživanja gospodara. Osjetim neku promjenu, ali još ne mogu dokučiti njenu vrijednost. Vrijeme će mi, valjda, to pokazati.

Adnan Bajrović

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari