Pisac, glazbenik, slikar. Titule. Mnogi govore da se nekom od ovih titula ne može postati „preko noći“. Ja se ne slažem. Čekaj! Ne šizi prije no što objasnim.

Svatko može početi pisati i pisati do besvijesti, objavljivati do besvijesti i glumiti spužvu. Svatko može upisati tečaj sviranja i toliko dugo vježbati dok ne dođe do savršenstva. Svatko može upisati školu crtanja i potezati linije dok ne dođe do predivne slike. Ali…ali. Takve knjige, skladbe i slike će ostati tek tehnički dobro odrađena djela.

Ono što se ne može postati preko noći je – Umjetnik. Umjetnik se rađa. Umjetnik će uvijek izlaziti iz okvira i stvarati nešto novo, često i neprihvaćeno. Umjetniku škola nije potrebna, ali je dobro sredstvo koje će ga možda usmjeriti i olakšati mu kanaliziranje onoga što leži duboko i prodire na površinu prirodno.

A sada idemo na kočnice. Svaki umjetnik je ponajprije samokritičan, ali i egoist. Dvije stvari koje naizgled nikako ne možemo staviti zajedno, zar ne? Da, baš su zato umjetnici upravo to – umjetnici. U jednu ruku hrabri i odvažni iskušati nešto novo, a u drugu ruku samo ljudi skloni podlijeganju tuđem mišljenju.

I upravo je to tuđe mišljenje najveći neprijatelj svake umjetnosti. Tuđe mišljenje je metaforička kutija. Ima rubove, stijenke, a prostor unutar te kutije je jako skučen. Kutija je sigurnost, jer ono što se stavi između tih stijenka je prihvaćeno. Lagala bi kad bi rekla da se u toj kutiji čovjek ne osjeća sigurno. Daleko od toga da mišljenje nije bitno. Ali ne i svačije mišljenje. Daleko od toga da nije bitno pribojavati se kako će vaš rad biti prihvaćen. No, nije bitno u onome trenu dok pišete. Ne toliko. Ne ako ste umjetnik.

A sada dolazimo do one kočnice koju ja volim nazivati ručnom kočnicom. Ta kočnica ste upravo vi sami.

Ovdje se više ne radi o mišljenju mase, ni o kutijama, ni o šarenim jednorozima. Ovdje je riječ o strahu. Legitimnom, ali nepotrebnom. Ručna kočnica zateže vas u trenu kada ispred sebe stavljate upravo svoje najintimnije misli i pokušavate ih pretvoriti u opipljive.

Ovdje će se pronaći svatko tko je ikada pokušavao iz sebe izvući iskrenost. Pribojavate se što ćete otkriti o sebi. Jesam li onda prikriveni ubojica? Volim li na drugačiji način? Imam li drugačije potrebe? Navike? Emocije? Jesam li drugačija/ji? I sama se propitkujem o svim tim stvarima svaki puta kada sjednem pisati ili crtati. Bojim se onoga što ću saznati o sebi. Ali znate što? Imam tu privilegiju da vam na ovaj način kažem ono što sam prije mnogo godina možda i sama trebala čuti od nekoga. Zaboli te! Zaboli te za tebe samog/u! Zaboli te za kutije i okvire! Da, mislit ćeš da nešto ne valja u tvojoj glavi. Mislit ćeš da ovaj svijet nije mjesto za tebe i ono što radiš. Mislit ćeš da si drugačija ili drugačiji. Jesi i budi zahvalna/an!

Ni jedan istinski umjetnik nikada nije bio dio kolektiva. Mnogi su bili ludi kao puške. Ekscentrici. Neprihvaćeni. Siromasi na rubu ludila i egzistencije. Ali takvi ostavljaju tragove i žive vječno. Ne u svome vremenu, već u svim vremenima koja dolaze. Ne pokušavajte stvarati da bi se svidjeli svima jer nikada nećete. Ne stvarajte da bi uhvatili tek dojam. Stvarajte da pokorite vrijeme, da pokorite sebe i zdrobite stijenke kutija na malene komadiće.

Bit će suza i straha i smijeha. Bit će svega. Ali tek onda kada prerežete kočnice i otpustite ručnu.

Izvor: Časopis Kvaka

Komentari