Vežemo se ponekad za ljude ili stvari koji nam ne prijaju. Postanemo njihovi robovi. Služimo im, a jedu nas i troše. I nesretni smo. Zaglavimo u raznim vrstama odnosa, veza, brakova u kojima ništa nema dobro za nas, a mi ne znamo kako van.

Ne znamo i nemamo snage za to. I onda se vrtimo kao na ringišpilu. Okrećemo se neprestano i muka nam je u želucu, vrti nam se u glavi, a ne znamo sići. Slušamo u sebi krik nesretne žene koji cijepa utrobu,a ne znamo joj pomoći, ne možemo. Jer, ona je rob navike ili ljubavi. Isto je. Ni navika nije ništa bezopasnija od ljubavi. Ništa slabija.

I ti si nesretna. Svi vide da si nesretna. Svi te osuđuju što ne učiniš nešto za sebe. Što se ne spasiš tog odnosa ili te osobe koja te toliko crpi, a ne daje ništa. A niko ne razumije da ti to ne možeš. Da si suviše slaba za promjene, za samostalne korake. Niko ne razumije da se trgaš, lomiš i grčiš. Da bi iskočila, ali da nisi sigurna da ćeš taj skok preživjeti.

I pitaš se onda ko si ti uopće i kako si dospjela tu? Kako je moguće da tako malo voliš sebe pa se toliko daješ drugima? Kako je moguće da si tako slaba? A odgovora nema. I da pročitaš sve štivo svijeta, ne bi našla odgovor kako pobijediti samu sebe. Jer to je bitka sa samom sobom. Boriš se protiv onog što voliš, a što ti ne prija. Boriš se protiv onog na šta si se navikla, što je ispunilo tvoj život, tvoju svakodnevicu, tvoju prošlost i sadašnjost, a zbog čega plačeš noćima.

Svađaš se sama sa sobom. Pitaš se kako možeš ići toliko iz krajnosti u krajnost? Kako možeš toliko i voljeti i mrziti? I željeti i gnušati se? Šta si ti? Kakva si ti to žena kad si zarobljena u vlastitoj nesreći. A nesretna si. Jako si nesretni. Tražiš izlaz. Skupljaš snagu za nove samostalne korake. Praviš planove za njih, a u biti znaš da ih nećeš napraviti.

A trebala bi. Trebala bi pobijediti samu sebe. Trebala bi zaustaviti taj ringišpil i reći dosta je. Silazim. Koračat ću sama pa makar puzila prvo. Makar sto puta ustajala i padala. Silazim, jer mi je dosta da budem rob vlastitih osjećanja i navika. Silazim jer mi je dosta ovog zatvora. Dosta mi je da služim nekom drugom. Dosta mi je da dajem, a ne primam ništa zauzvrat. Silazim jer sam nesretna, a imam pravo da budem sretna. Silazim jer mi je dosadilo da gledam u ambis. Jer mi ovaj krik nesretne žena zaglušuje uši. Silazim jer ta žena lagano umire. Sve manje se smije, sve više plače. Silazim jer zaslužujem bolje. Jer hoću bolje.

Trebala bi izvući i zadnji atom snage i srušiti te zidove zatvora koji si sama izgradila. Da, sama si sebe zatvorila. Sama sebe učinila robom, jer ti je nekad prijalo da budeš rob, da služiš.

Nisi znala da će te to toliko koštati. Nisi znala da će te uzimati zdravo za gotovo, da te neće štedjeti. Sad bi da kažeš dosta je. Pa kaži onda. Vrisni, zatvori oči i iskoči, možda se dočekaš na noge. A ako se i ne dočekaš, ako se razbiješ u hiljadu komadića, skupit ćeš se ponovo, sastaviti dio po dio i krenuti dalje. I to je bolje od toga da se vrtiš u krug od čega ti je već odavno muka i zlo. I to je bolje od zarobljene i nesretne žene.

Izvor: Životna kutija

Djetašce zarobljeno u tijelu žene. Voli život, ali ne voli njegovu ozbiljnost, pa se protiv nje bori tako što od svega pravi šalu. Još uvijek je sitnice neizmjerno vesele, poput dvije kugle sladoleda i čokolade koju nikad ne pojede do kraja. Oni koji je ne poznaju kažu da je hladna. Ali to je samo maska. Osjeća više od drugih. Više nego što treba. A onda to stavi na papir i tako nastaju njeni tekstovi.

Komentari