Nije nam Facebook kriv što smo odlučili postojati virtualno, sami smo odabrali tako živjeti.

“Ugasi laptop i izađi na sunce.”- rekla je susjeda svojoj maloj a curica ju je gledala mrko, ali je ipak poklopila računalo i izašla u dvorište. Tamo je pak stala i zvjerala oko sebe. Nikog nije bilo, pa je sjela na klupu i mlatarala nogama. Dijete nije znalo što da radi samo sa sobom. Tužno je bilo vidjeti kako se ne zna zabaviti sama, kako nije ni pomislila da prošeta dvije ulice dalje do parka ili uzme knjigu koju joj je baka nedavno kupila za rođendan, a još stoji netaknuta na stoliću u kuhinji.

– Jedva čekam da ponovno počne nastava. Pa s nikim se ne druži, samo bulji u taj prokleti kompjutor!

Nisam rekla ništa. Nije bilo na meni da komentiram, ali sam sa susjedom izmijenila dug pogled koji je rekao da obje mislimo isto. Uzdahnule smo i instinktivno obje sklonile svoje mobitele. Ostatak kave provele smo brbljajući i ne osvrćući se na vibriranje tih malih kutijica.

Nije to skrivio Fejs, to smo skrivili mi

Mi smo odabrali živjeti neki virtualni život, praveći se važni i mudri u svojim statusima, a sve ravno iz svog kreveta, dok tipkamo “eseje mudrosti”, paralelno žvačući pizzu, srčući kavu i čubeći se. Neki ljudi su toliko online, da se ponekad zapitam da li se i tuširaju s mobitelom? Tuširaju li se uopće? Bože u kom smjeru ode um, kad ga malo pustiš da baulja. Ali možda zapravo postavljam prava pitanja, jer imam osjećaj da su neki sebe skroz zapostavili i fizički i psihički, koliko su se unijeli u taj svoj “virtual life”.

Uključim se i online su. Odjavim se sat kasnije, oni su i dalje online. Upalim laptop ujutro da odgovorim na mailove, oni su i dalje online.

Možda je pravo pitanje, jesu li ikada offline? Silaze li s chata, Fb grupa, Vibera, WhatsApp-a, Skype-a i inih stvari koje ne želim ni znati da postoje i molim vas nemojte mi za njih slati invajtove.

Previše ima toga što nas je naučilo kako da živimo odvojeni od svijeta.

Čak sam s kolegicom jutros komentirala osobu koju obje znamo i za koju je rekla – “Čovječe aktivan je da je bolesno.” Notifikacije dotične osobe skakale su joj na satnoj bazi iz svake moguće grupe. U tom trenutku odvrtjela sam filmove u glavi i sjetila se trena kad sam napustila skoro sve grupe kojih sam bila član i skoro svaki Fb chat u kojem sam sudjelovala.

Restrikcija sebe same za vlastito dobro

Jedno vrijeme, ja sam svoje prekomjerno online bivanje, pravdala svojim poslovima. “Znaš, ali meni je posao takav da trebam biti prisutna, jer… što ako npr. padne stranica? Ili ne odgovorim urednici na mail? Ili propustim što me pitao netko od suradnika ili se ukaže dobra prilika, a ja nisam bila tu…” – bilo je tih mojih izgovora cijelo malo more, a onda sam negdje putem shvatila da sam ljudsko biće a ne stroj i da će se stranica podići, jer postoje i drugi ljudi koji nad njom bdiju a ne samo ja, da će urednica nazvati ako je stvarno toliko hitno i bitno, da i ostali imaju moj broj telefona i da se mailu neće desiti ništa, ako na njega odgovorim u ponedjeljak.

Ali to je nešto do čega sam došla sama kad sam shvatila da previše egzistiram a premalo živim. 

I da, mob je tokom radnog vremena spojen na wifi, ali to ne znači da su moje oči stalno prilijepljene za ekran.

Kad sam počinila svojevrsno virtualno samoubojstvo, shvatila sam da sam pročitala mnogo više knjiga, bila na masu više kava, razgovarala s mnogo više dragih ljudi, dogovorila tucet novih suradnji, pronašla masu novih, odličnih autora i napisala more odličnih tekstova.

Stvarni svijet postao je vrelo inspiracije koja se ne može pronaći u Fb grupama, gdje se sve uvijek ionako svodi na beskrajne rasprave, dežurnih trolova.

Virtualni svijet naših demona

I mnogo sam sretnija i uspješnija od kad sam manje virtualno prisutna. To ne znači da je moj život odjednom postao savršen, ali je mnogo kvalitetniji. Fb je bio izvor mnogih stresnih situacija, svađa, beskrajnih rasprava, pljuvačina i još koječega ružnog.

U nekom sam se trenu zapitala – pa šta to meni treba?

Nekad imam osjećaj da u virtualnom svijetu postajemo ono što u stvarnosti nikada ne bi bili – gamad. Moćna tipkovnica i saznanje da možemo napisati bilo što, bilo kad i o bilo kome, daju nam neku hrabrost da svoje demone pustimo s lanca i udarimo.

Svi smo u nekom trenu po nekome udarili. Svi smo nekog olajali, svi smo glumili nešto što nismo.

I nemojte reći da niste – pa cijeli Fb je jebeno fejk! Bazira se na virtualnoj stvarnosti od sličica i brojeva i beskrajnog niza binarnoga koda! Ništa od tog nije stvarno!

Ali je premoćno. 

Zato pazite što sijete u toj virtualnoj igraonici, jer sve što tamo napišete ostaje trajno zabilježeno. Fejs pamti sve moje blistave trenutke, sve fotke s bivšima koje sam davno obrisala, sve moje glupe statuse, sve moje nepromišljene izjave i sve pusice i srca koja sam poslala.

A tako pamti i vaše. 

Smatram da je najbolje što sam ove godine naučila to, da ne moram biti njegov rob i da ne moram glumiti. I da su neki loši virtualni događaji najbolje što mi se dogodilo jer su me jako, jako otrijeznili.

Nisam preko noći postala anđeo, niti sam se od svud obrisala, to je ionako nemoguće jer kopije svega što smo napisali ostaju negdje na deep webu, ali sam odlučila živjeti drugačiji, kvalitetniji i bolji život. Prije svega stvarni.

Zbog toga ću kad ovo napišem, ugasiti računalo i otići put realnosti. Jer dodirnuti, okusiti, udahnuti, poljubiti, zagrliti, osjetiti, mnogo je ljepše no o tome samo maštati…

 

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari