Kao i većina drugih mladih žena, i ja sam živjela u zabludi da imati bebu znači maziti se sa gugutavim nasmijanim djetetom, koje tu i tamo bljucne i popiški te, spava cijelu noć i pola dana. Pa onda kad malo narastu, igranje, igranje i samo igranje. Šetnje cijele dane u kolicima, beba zadovoljna a mama nasmijana. Mda…

Realnost je potpuno drugačija, bar kod nas. Kad skupim sav staž, ne spavam normalno već evo devet godina. U komadu. Kako? I meni je misterija. Djeca su kreštava mala histerična stvorenja, koja vam unište život totalno.

Sex? Romantika? HAHAHAHAHHAHAHAHAHAAAAA…..

Da mogu birati tri želje, to bi bilo :

  1. prospavana noć
  2. odlazak na WC nasamo
  3. pojesti obrok u miru

Sex ne bi bio ni u prvih deset.

Ali na stranu to, evo jednog tipične noći u našoj kući.

Dakle. 23,00. Malo derište ne spava. Premoreno je, baca se po krevetu, viče, skače (većinom po meni). Svaki pokušaji uspavljivanja su uzaludni. Ja sam živčana, mrzim cijeli svijet, a najviše tatu koji u drugoj prostoriji gleda tv. Nemojte me sad shvatiti krivo, htio bi on mene sad zamijeniti. Htjela bih i ja. No mali komandant neće. Mama i samo mama. A vjerujte, nakon toliko godina nespavanja i slušanja histeričnog cendranja, sve što želite je mir. Tišina. Linija manjeg otpora. Može sve samo šuti.

23,45. Derište spava. Pssst!!! Tiho na prstima do svog kreveta. Rekla bih da sam se bacila u krevet i zaspala – ali ne ide to tako. Derišta su zaslužna i za probleme s leđima pa mi treba bar 5 minuta da se dobro namjestim i ušuškam sa svih strana. Tata i dalje gleda film. Na kompjuteru. Koji je u prostoriji u kojoj ja želim spavati. Žmirim, ali zaklela bih se da je poanta filma u tome da glavni glumac pali i gasi svjetlo svakih 5 sekundi. Al’ ajd, ne prigovaram, nek gleda, jedino vrijeme kad može. Pa se pokrijem preko glave ne bi li uspjela ignorirati blicanje. Pali. Par minuta kasnije zrak je vruć i ustajao. Ne pali. Podignem jorgan i napravim otvor ne bi li svjež zrak mogao ući. Ne funkcionira. Plus blicanje kroz otvor. Srolam jorgan preko očiju i premišljam se jesam li spremna ustati se i tražiti povez za oči i kako bi to bilo protumačeno. Odustajem. Ne vidim ništa ali mi hladan zrak ulazi pod jorgan. Trpim. Razmišljam kako njemu nije hladno samo u gaćama sjediti i gledati film?? Pokušavam se pokriti tako da samo nos viri. Ne ide baš. Odustajem. A lik u filmu pali-gasi-pali-gasi-pali-gasi-pali-gasi……

Konačno zadremam.

1,15.  Iz sna me trgne – pogodite šta – blicanje. Iziritirano zahtijevam gašenje kompjutera.

2,15. “mama, mama, mamaaaa!!!!”  Psmtr, a tak sam fino spavala… Ustajem, izviđam situaciju. Začepljen nos. Tražim po mraku sprej za nos, pipam nosnice, špricam, dok derište vrišti, tuli, otima se. Pirimo nos, i nazad u krevet. Zajedno.

Znate onaj kauč na kojem mogu spavati dvije odrasle osobe? E pa, ovom derištu je premali. Raširene ruke, ležanje popreko, a ja balansiram na rubu. Naravno ni pokriti se ne mogu kako treba, jer eto, prorade oni majčinski instinkti pa želiš da ti je djetetu toplo a tebe tko jebe.

Nos još uvijek začepljen. Derište okreće glavu lijevo-desno češće nego što onaj lik u filmu pali-gasi svjetlo, rita se, vrti, i uz  sve to – tuli. Ne plače, samo tuli. Najiritantniji zvuk na svijetu. Ja ga mazim i tješim, a bolje da vam ne kažem što bih mu najradije napravila. Slušam disanje i pokušavam dokučiti spava li ili se samo smirilo. Spava? Spava, zaključujem i krenem se ustati. Derište se okreće i diže glavu. Ne spava. Vjerojatno sam ga sad i razbudila malo. Nazad na rub kreveta. noge su mi se smrzle, leđa gola, od poze sam se sva ukočila.

I čekam. Čekam. Čekam… Valjda sad spava. Sad se samo treba ustati. Rub kreveta mi je iza leđa. Ako se okrenem – past ću. Lagano spuštam noge s kreveta, nekako postrance pa iza, pokušavam se podići bez upotrebe ruku, kako bih ruku uopće mogla podmetnuti pod sebe da se mogu podići. Paradoksalno, znam. Ali izvježbala sam se.

Rekao bi čovjek da bih se nakon ovakvih akrobacija mogla baviti gimnastikom. Pogriješio bi. Uglavnom, po tko zna koji put uspijevam ne pasti s kreveta, ustajem se i tiho, tiho jurcam u svoj krevet. Na pola puta se sjetim da moram na wc. Pa nazad. Pločice su ledeneeeeee. Barem olakšava pišanje. Brzo se oblačim, pomolim se prije puštanja vode, jer dječje uši su hipersenzibilne kod nas doma.

Zavlačim se u krevet. Sati? 3,30. Naravno, ne mogu zaspati. Premorena sam i nervozna, a ovog što spava pored mene bih sad zagušila jastukom, iz čiste zavisti.

4,00.  Pali se svjetlo u hodniku. Samo od sebe? Vanzemaljci? Lopovi? Ne. Veliko derište mora na wc. Ustajem se opet, jer veliko derište nije toliko veliko, pa postoji rizik da će probuditi malo derište. A to nikako ne želimo. Uz puno “pst”, “tiho” i “polako”, konačno smo opet svi u krevetu.

7,20.  “mamaaaaaa!!!! doooođiiiii!!!!”  (wow, u krevetu sam čak tri sata!!) Malo derište se ustaje, kaže dosta spavanja, ubjeđujem ga da još spava, natežemo se oko pokrivača. Nadureno mi kaže “a dobo!” Okreće se na drugu stranu i momentalno zaspe. Ne vjerujući svojoj sreći jurcam u krevet na barem još malo dremuckanja.

9,10 (a zaklela bih se da je prošlo tek pet minuta ) “maaamaaaa!!!”  Ustajem se, provirim u sobu, kaže derište: “a gdje je tata?”. Nisi li mogao odmah njega zvati?? Gunđam si u bradu dok budim tatu, koji – naravno – ništa od ovog noćas nije čuo. Vraćam se u krevet na još spavanja. Kao. 15 minuta kasnije odustajem.

Dobro jutro.

 

Zaljubljenica u jezik i njegovu formu, prevoditeljica, lektorica, urednica, mama. Pisanje volim odmalena, no škrto svoje riječi čuvam za sebe. 🙂
Veliki emotivac i empat, introvert, komplicirana, često sebe skrivam iza humora, ironije i sarkazma. Alternativka, vegetarijanka, otvorenog uma, osjetljiva na nejednkaost i nepravdu. Uvijek spremna pomoći, no ne volim lažna tapšanja po ramenu, niti ljude koji ne cijene moje vrijeme. Cijenim iskrenost i ako nje nema, teško ćemo se slagati 🙂

Komentari