Ponekad je mnogo lakše biti sakriven iza vrata straha ili bola nego se oduprijeti svemu onome što te čini nesretnim i nezadovoljnim. Zanimljivo je to što čovjek zapravo sam mnogo češće bira biti nezadovoljan ali ipak da je tu gdje je, nego da pokuša nešto novo negdje drugdje.

Nepoznato je ono što nas najviše užasava pa radije biramo držati se tog nečeg poznatog čak i ako nije dobro po nas. Čak i ako nas to poznato samo vraća unazad i ne dozvoljava nam da napravimo niti jedan jedini korak unaprijed.

Valjda je do toga što ne znamo za bolje. Jer jednom kada saznamo, nikada više se nećemo vratiti na staro a to nas valjda najviše i plaši, ali sve do tog trenutka, dok ne prelomimo tu liniju koja nas sputava mi glavu zabijamo u pjesak kao nojevi, ćutimo i trpimo jer mislimo da to tako treba. Jer za drugačije ne znamo niti smo ikada čuli. Ali ne mogu ni da nas krivim, odrasli smo u takvoj sredini gdje se krila režu mnogo prije nego dobiju priliku da se rasklope, tamo gdje se vjetar daje u lice a ne u leđa kako bi te zadržao u mjestu i to pognute glave. Tamo gdje je svaki izbor koji napraviš pogrešan a opet ga praviš jer to , opet, tako treba. Jer ne znaš drugačije ili ne postoji pravi.

Ja sam odlučila prelomiti svoje granice, odlučila sam odlučiti drugačije. Odlučila sam sa svojih 25 krenuti otpočetka. Reći ćete pa šta, i nisu to neke godine da se to ne bi moglo ali ono što ne znate je to da ja nisam sama pa da to odmh sve komplikuje. Ja više nisam djevojka bez obaveze, već majka i supruga prije svega, koja želi ponovo pokušati nešto u životu i to daleko odavde. Trebam li vam uopšte reć kakvi su bili komentari okoline ili ćete pretpostaviti sami?

Evo sumiraću, ja sam budala koja je nezahvalna zbog “svega” što ima i loša majka jer vučem dijete u nepoznato. Neću reći da me je to povrijedilo jer stvarno nije, znam koliko dobra majka jesam i isto tako znam koliko se ljudi boje tuđeg uspjeha zbog sebe pa pretpostavljam da je i tu prevladao strah od onoga “ a šta ako ona stvarno uspije, znači li to da ću morati ići i ja”? U moj slučaju tu je najsmješnije od svega  to što ja ovdje zapravo nemam baš ništa. NIšta opipljivo što bi me zadržalo i dalo mi nekog razloga da ne odem. Živim pod tuđim krovom, trpim tuđe ljude kako bih taj krov nad glavom zadržala i sakupljam svaki dragocjeni tren koji imam sa svojom porodicom jer suprug toliko mnogo radi da ga jedva i viđamo. Svoje sam kvalitete dobro zakopala jer nemam gdje da ih pokažem. Nemam ni kad.

Fakultet je ostao zamrznut na trećoj godini jer jednostavno dalje nije moglo. Sistem školovanja u mojoj državi otišao je malo predaleko i ja se ne mogu nositi sa svim troškovima koji idu uz njega. No nije to najgore od svega. Najgore je to što se on apsolutno nigdje ne prizna, što i da sam ga završila ne bih mogla da koristim apsolutno ni za šta i radila bih isti posao koji radim sada i za istu platu.

Tužno je što ova država ima najškolovanije prodavce i uslužne djelatnike na svijetu koji diplome drže u džepovima dok rade za 200 eura mjesečno. Ne želim više tako. Ne želim se ubiti za tu diplomu samo da bi sutra mogli roditelji da je pokazuju rodbini dok stoji na zidu i sakuplja prašinu. Znate, niko ne napušta rodni kraj samo zato što mu je u životu dosadno. Niko ne ide odavde jer je ovdje dobro. Odlazimo jer nam je loše. Jer je toliko loše da smo spremni dići malenu dječicu i rizikovati sve, krenuti sve ponovo ispočetka, od same nule. Evo baš ovako kao što ću ja.

Novi grad, novi posao, novi fakultet samo stara ja. Samo ovoga puta ona ja koja želim da budem i ona ja koja  sama bira svoje puteve.

Znate ono da kažu da u životu moraš dobro izabrati samo dva puta, onda kada biraš bračnog druga i svoje zanimanje? E pa ja vam kažem da ste baš vi ti koji određujete sva moguća pravila u svom životu i da je sudbina vašeg života u vašim rukama te da nikad nije kasno da se neki izbori naprave ponovo bilo da je u pitanju brak ili posao. Sve dok vi imate sebe , sve dok čvrsto vjerujete da možete ostvariti ono što želite i dok ste spremni pogledati strah u oči.

Čak i ako su vam krila podrezana, da se to srediti jer ona jednom ponovo izrastu samo ih mi ne primjetimo. Ne plašite se nepoznatog plašite se lošeg. Onda kada shvatite da ste prošli sve, da ne može biti gore od onoga što jeste tek onda zapravo i napravite taj veliki korak koji mijenja sve. I sve je na vama, znali to ili ne. Ja ne znam šta će me sutra čekati ali znam šta neće. Neće onaj razočarani pogled u ogledalu koji kaže kako sam potraćila život jer sam se plašila promjene, neće me čekati zemlja bez budućnosti i život koji ne želim da živim. I nije da se ne bojim, prokleto sam užasnuta i preplašena ali neću ostati. Odlučila sam.

Odlučila sam odlučiti drugačije.

Volim pisati i pišem od kad znam za sebe. Pisanje je lijek za dušu , a ovdje pričam kako je to biti žena, majka, supruga, domaćica, a opet imati snove i želje i sve te osobe spojiti u jednu.

Komentari