Autor: Danijel Špelić / Photo: RoboCop (1987) Promo / Izvor: Deckardov kutak

Nisam zagriženi protivnik rimejkova, neću ocjenjivati film prije nego ga pogledam i svakako neću gubiti vrijeme uvjeravajući nekoga zašto se nešto ne bi smjelo prepravljati. Ipak, neke stvari funkcioniraju zato što su napravljene na način na koji su napravljene. Ponekad je samo ideja dovoljna da se prenese u drugi film, modernizira za potrebe novog doba i stvar može funkcionirati, kao što funkcionira u slučaju Snyderove Dawn Of Dead.

Kritika potrošačkog društva i komercijalizma danas je aktualnija no ikad, zombiji su to samo da malo popune praznine i dodaju na zanimljivosti. No, kad funkcioniraju stvari iza ideje, onda je to nešto s čime treba biti jako oprezan. Jer, poslušajte samo inicijalni pitch za Robocopa; policajac koji pogine na dužnosti vraća se natrag kao stroj (i manjim dijelom kao čovjek) i provodi zakon na ulicama kriminalom preplavljenog grada, a usput izvršava i svoju malu osvetu. Razumijete? To je kao mokri san loše B produkcije u kojoj se može ugurati svega i svačega u jedan film i izvući s onim poznatim; entuzijazam.

Sama ideja originalnog RoboCopa nije nešto čega bi se se trebalo držati kao da je zapisano u kamenu, kao takva ona je podložna čak i dobrim poboljšanjima, nadogradnji te zanimljivim (ako je redatelj malo bolji u svom poslu) improvizacijama.

Kultni film

Ono što je originalnog RoboCopa učinilo slavnim jesu stvari, male stvari, iza glavne ideje; režija, vizaulni rezultat, mali trikovi koji su danas sastavni dijelovi osnovne filmske režije (već su i u vrijeme nastajanja filma bili korišteni) a i glumački cast bio je izabran gotovo s osjećajem za dobru glumu i dijaboličnu pojavu za ono što je trebalo iznijeti na veliki ekran iako se nitko od njih nije mogao podičiti statusom velike zvijezde osim možda Nancy Allen. Sve to doprinijelo onom što je film danas; kultni SF, odlične režije, zanimljivih kritika ubačenih u sadržaj i originalnih scenarističkih rješenja te čijem cjelokupnom dojmu ne smeta ni to što je dobio nekoliko mrlja u dosjeu zbog nastavaka i loše TV serije.

Priča kao takva je jednolično jednostavna; revni i pošteni policajac Alex Murphy gotovo na prvom radnom danu doživi neugodan susret s bandom koja vodi glavnu riječ u Detoritu. Neugodan susret, naravno, završi njegovom smrću, što kao naručeno dobro dođe ambicioznom direktoru tvrtke za high-tech stvarčice jer on ima plan kako zaustaviti kriminal u gradu koji bi trebao doživjeti ekonomski preporod – RoboCop. Više stroj, manje čovjek, sve zakon. Budućnost sprovođenja zakona. Kao takav, RoboCop je savršen. No, kako to već ide u nesavršenom svijetu, velika mudrost izranja na površinu; ništa nije savršeno. Umjesto da bude poslušan stroj, Murphyjeva ličnost počinje izranjati ispod sklopa bakrenih žica, a s njom i sjećanja na ono što mu je napravljeno. Naravno, u duhu nove osobnosti, Murphy na pameti i dalje ima provođenje zakona, samo što sad kreće na one koji su ga stvorili.

Film je nastao u vrijeme kad su roboti kao takvi imali zanimljivu popularnost na velikim ekranima (nije ni književnost baš nešto zaostajala) ponajviše zbog Cameronovog Terminatora. Spojite to sa motivom osvete možete reći da je film gotovo plakat za ono što je značilo zanimljive elemente u 80-ima, barem drugoj polovici istih. No, gledajući danas, film je bio projekt u kojem se može osjetiti određeno kockanje. Redatelj je bio stranac, a Paul Verhoven, iako cijenjen u svojoj zemlji, iza sebe nije imao baš ništa što bi sugeriralo da će se snaći u vodama američke produkcije, i to nasilnog SF uratka, jer takve do tada nije radio (iako mi nasilje kao takvu u filmovima nije strano).

Glumački ansambl sačinjen je od danas cijenjenih glumaca (naglasak na danas) ali onda su bili poznati u okvirima televizijskih programa, s izuzetkom seks simbola sedamdesetih (i uvodnih godina 80-ih) Nancy Allen.

Ironično, dok je drugima karijera nakon ovog filma dobila potreban polet, njezina je počela stagnirati.

Film lišen seksipila ali prepun nasilja

Spomenuo sam nju, pa da spomenem i zanimljiv Verhovenov pristup da joj u cijelosti izbriše seksipil kojim je zračila, želeći od nje napraviti tek ženskog partnera, a ne one girl show. Cijeli je film, već kad sam kod toga, lišen nekih seksualnih motiva koji će kasnije postati njegov gotovo zaštitni znak. Ali zato nije lišen nasilja. Od uvoda, pa do kraja, postoji zanimljiv intenzitet koji je konačnom proizvodu donio onu grozomornu ”R” oznaku, no može se reći i s razlogom. Verhoven je režirao film čisto, bez drhtanja kamere (to nije valjda ni postojalo u 80-ima) forsiranja pirotehnike (iako je ima) forsiranja krvi na ekranu (iako je ima) i brutalnih scena (iako je ima) nadopunjujući sve to zabavnim crnim humorom tipa da RoboCop silovatelja upuca u njegove genitalije – pucajući kroz raširene ženske noge.

Naravno, pozitivac je zanimljiv onoliko koliko je dobar negativac tako da ih je ovdje cijela gomila, počevši od Kurtwooda Smitha i Raya Wisea (Red Formean i Leland Palmer se mogu hvaliti kako su imali okršaj s RoboCopom) preko Ronny Coxa i Miguela Ferrera, koji, zanimljvosti radi, ima ulogu i u nadolazećem rimejku. Iako u njima ima čistih klišeja, njihova karizmatičnost čini zloću zabavnom i gleda se s guštom. Peter Weller, inače isto tako karizmatična njuška, ovdje još nema tako ispoliran nastup, no baš ta nepripremljenost čini Murphya više čovjekom, opipljivim likom, a manje običnim strojem kojeg može odigrati bilo tko.

Odlična gluma i kritika konzumerskog društva

To je ustvari još jedna stvar koju vrijedi spomenuti, iako su pokreti, naravno, robotski, ukočeni, drveni (izaberite naziv) Verhovenova režija, i Wellerova gluma (više izrazi lica) učinili su cijeli lik opipljivijim, humanijim što je stvar koju treba znati napraviti (zamislite Murphya kao još jednog klona Terminatora… užasna ideja). Nadogradnja je napravljena i s vizualnim dizajnom, no, iako je to primarno SF, osjećaj je takav da je mogao biti snimljen i jučer kako je dobro pogodio omjer sivila gradskog betona.

Nije baš bezvremenski ugođaj već realni, što je zanimljiva nadogradnja, kao i upotreba ”reklamnih” poruka u smislu ironiziranja, kritike, otvorenog podsmijeha (opet izaberite naziv) za ocrtavanje stanja američkog konzumerizma.

Dodajte na to i suptilne nijanse o traženju humanosti, kao i nametanja vlastite osobnosti nad ”sustavom” koji traži potpunu podložnost… nije ni čudo što se film uspio nametnuti kao jedan od svježijih SF naslova 80-ih, i dogurati do kultnog statusa u kratkom roku, zaokruživši to dobrim uspjehom na kino blagajnama i kritičarskim hvalospjevima.

Da rimejk uspije izvući pola od te ideje… bilo bi to više nego dobro.

Pisac, kritičar, scenarista, esejista, bloger… i stanovnik svijeta.

Komentari