Nipošto ne smatram da su žene bez djece i obitelji manje vrijedna ili sebična bića. Svatko ima pravo donositi odluke u vlastitom životu i živjeti u skladu s njima. Često puta žene koje se nisu ostvarile kroz majčinstvo proglašavaju egoistima i narcisima bez želje za žrtvom i odgovornošću. Ja nisam jedna od tih. Samački život ima svoje prednosti i mane, baš kao i onaj drugi, obiteljski. No, u zadnje vrijeme promatram žene iz svoje okoline koje imaju djecu, i jednostavno mi se sam po sebi nameće zaključak: mama je uvijek iza svoje djece. Ona je uvijek nekako „druga“. I, pitanje, je li ona ustvari žrtva ili je sama od sebe to napravila?

Na samom početku svojeg odraslog života, dok sam još bila djevojka, sama sebi uvijek sam bila prva. Radilo se o šminki, odjeći, stvarima, bila sam samo ja koja je mogla potrošiti novac. Na samu sebe naravno. Kad se radilo o odlukama, donosila sam ih isključivo na osnovu same sebe.

A onda, u 27 godini života, sve se promijenilo, rođenjem mojeg sina. Naslušala sam se floskula o tome kako je moj život sad gotov, kako više nikad neću biti slobodna, kako ću uvijek i sve podređivati svojoj djeci. Mrzila sam te bapske priče o odgoju djece i čvrsto odlučila kako ću uvijek sama sebi biti „prva“.

Malo pomalo sve te moje priče pale su u vodu. Jer kad rodiš dijete, zaista se tvoj život promijeni iz korijena. Nekoć besprijekorna kosa postaje masna i neobojana mjesecima. Frizure čuvaš eventualno za svadbu od rodbine. Trenutke savršene šminke zamijeni sve više reduciranja dok se ne zadovoljiš puderom, maskarom i jednostavnim ružem… Spremiš se za izlazak i onda shvatiš da to što si obukao nije baš praktično za beskrajno trčanje za dvogodišnjakom. I tako, iz dana u dan, godinama za godinom, dođe i drugo dijete… pa onda još više reduciraš šminku i još više pustiš kosu jer nemaš vremena za frizuru. Eventualno za nokte jer traju mjesec dana a ionako ih nemaš vremena lakirati.

Shopping se pretvara u noćnu moru. One visoke štikle ne možeš nositi ni kupiti jer treba hodati cijeli dan za djecom i obavezama. Pa se zadovoljiš udobnim tenisicama. Kupuješ više trenirki nego prosječan sportaš, a bogami se više i izmoriš od njega. Gledaš da ipak kupiš nešto jeftinije, jer treba obući i dvoje djece uz sebe.

U svemu tome, sanjaš dan kad će djeca odrasti, jer više ne možeš biti druga. A druga si u svemu. Ne odmaraš kad poželiš, nemaš vremena za sebe, jurcaš kao bijesna kuja s posla u vrtić i iz vrtića doma čistiti kuću, kuhati… ponekad ti se čini da ćeš jednostavno umrijeti i da ne možeš više. Dosta ti je djece, dosta ti je muža, dosta ti je posla i života općenito. Oni rijetki trenuci kad gledaš dvoje prekrasne usnule djece ili kad ti njihova nepodopština izmami osmijeh, tako si prerijetki i tvoj život ne liči na bajku, nego na robiju. I traje to, traje godinama dok djeca na narastu.

Šalu na stranu, zašto je majka uvijek druga?

Nije to zato jer ona želi biti žrtva, jer ne može drugačije i nije drugo naučila. Majka je ta koja će prirodno napraviti sve za svoju djecu. Svoje vrijeme će posvetiti njima, ne bi li ih nešto naučila. Svoj novac će razdijeliti tako da i djeca nešto imaju. Neće kupiti skupe štikle, nego djeci igračke. Ona je uglavnom ta koja će samu sebe svjesno staviti na drugo mjesto ne bi li djeca bila sita, obrazovana i imala bolju budućnost. Majka zna što njenoj djeci treba. Pa makar bila i druga, neće dozvoliti da njima nešto fali.

I ta, „druga“ majka, ona je ustvari prva, ona je samo naoko druga, ali svjesna je da je prva na pijedestalu vrijednosti. Ona je prva kad treba nahraniti. Prva kad treba naučiti. Prva kad treba zaštititi. Ona je prva jer radi manje plaćen posao samo da može pokupiti djecu iz vrtića na vrijeme. Prva je jer zadnja zaspi. Prva je jer zadnja jede. Njeni nokti su prekrasni iako je lak malo oguljen. Njena kosa nije masna, ona miriši po majčinstvu. I njeno krilo, s malo kilograma viška od poroda, najmekše je krilo  na svijetu.

I ona je lavica, jer se lavovski bori za svoju djecu.

Prema tome, drage žene, koliko god se činilo da smo druge, i da ta borba oko djece nikad neće prestati, možda smo mi ustvari prve. Predvodnice, lavice, nesalomljive. Možemo i uvijek ćemo moći same. I kad djeca odrastu, tu drugotnost ćemo prihvatiti s unucima. Život nikad neće biti lakši s djecom, on će samo biti drugačiji kako djeca rastu.

Stari Grci imali su riječ za majčinsku ljubav. „Fileoteknos“. I upravo oni opisali su najbolje to što je majka sebi uvijek druga.

Prijevod te riječi nosi predodžbu davanja »prednosti« našoj djeci ispred drugih, »brige« za njih, »njegovanja«, »privrženog prihvaćanja«, »ispunjavanja njihovih potreba«, »iskazivanja nježnoga prijateljstva«. Biti sam sebi drugi, to nije samo žrtva. To nije stvar zbog koje bi nekoga trebalo žaliti. Samo je jedna ljubav. I samo takva ljubav izdiže drugo biće iznad sebe, žrtvujući se za one koje volimo. Ona je bila ista i prije 3000 godina i danas. Ta ljubav zove se majčinska. I nju ništa ne može zamijeniti.

Čitaj još...

Zovem se Dubravka Lisak i rođena sam 1976. godine u Zagrebu. Od djetinjstva sam pokazivala veliku sklonost pisanju, pa iako sam u srednjoškolskom dobu glasila kao jedna od nadarenijih učenica što se pisanja tiče, profesionalno se pisanjem počinjem baviti tek preseljenjem u Dublin. Iza mene je nekoliko započetih projekata koje još nisam završila, jer pišem uz radne i obiteljske obaveze. Kolumnistica sam na nekoliko hrvatskih portala. Ponekad pišem ozbiljne članke u kojima komentiram zbivanja iz svijeta iseljenika, ponekad se bavim popularnom psihologijom koja će ostati moj najveći hobi, a najviše volim pisati nevezano za išta, više vlastite misli i razmišljanja o svemu i svačemu. Enfant terrible vlastitog rodnog mjesta, uživam u anonimnosti metropole kao što je Dublin. Tek ovdje počela sam živjeti i ostvarivati samu sebe u potpunosti. Majka, žena, razvedenica, poslovna žena, obična radnica… bila sam sve. Moje životno iskustvo je bogato, a kao svoju najveću vrlinu navela bih beskrajnu hrabrost i mogućnost da uvijek počnem ispočetka. Volim nove stvari, polako gradim svoj život daleko od rodnog doma i konačno sam sretna. Volim pomagati drugima, volim istraživati nove stvari i nikad mi nije dosadno. U starosti se vidim na Tajlandu okružena palmama, knjigama jer užasno puno čitam, i laptopom na kojem ću pisati svoje knjige. Ideja imam mnogo ali vremena malo, pa ipak se trudim i jako puno pišem. Svaki svoj slobodni trenutak posvećujem pisanju. Ponosna sam na sebe što sam svoj život usmjerila u onom smjeru koji želim, i polako ali sigurno dostižem sve svoje ciljeve.

Komentari