Ukloni pojam: Misli(m) o tebi Misli(m) o tebi

Naučila sam da život pretvorim u gubilište. Naučila sam i da ga pretvorim u najljepše rajske bašte.

U njima sam sahranjivala komade koji su se odlamali od mene svaki put kad bi me pregazio voz emocija, ili kad bi se cijela horda nemira podigla; kad bi gubila ratove, i te iste bašte sam krvlju svojom zalivala i suzama rosila. Naučila sam kako da zatvorim podrume, da aveti porgonim, da sunce upalim i dugom ukrasim zenice. Naučila sam i kako da zagrlim, i kako da se radujem. Naučila sam biti srećna uprkos svemu.

Pronašla sam ljude koji su mi pokazali sunčanu stranu gaja u kom sam se krila. Pronašla sam ljude koji znaju da vole zagrljajem, i koji znaju da ćute s nama.

Pronašla sam neka mjesta koja su mi krv naselila. Preživjela sam put do pakla, i vratila sam se. Preživjela sam i košmare, probuđena osmijehom. Preživjela sam sto godina samoće, i giljotine, i napuštanja. Ostavljanja i ugrize. Sve sam preživjela i još uvijek se smijem.

Još uvijek pronalazim latice sreće u mikrokosmosu duše, i zračim. Dajem se i grlim, i znam da je u meni negdje ostala komadina ljubavi, zamaskirana u blato. Sigurno je sakrivena ispod nekog nadgrobnog spomenika znajući da je jedino na groblju umrlih nada neću tražiti. Fali mi da volim. Još nisam pronašla to tajno mjesto u duši.

Učila sam da oprostim. Ljudima uglavnom, sebi ponajmanje. Pratila sam stranputice i kolosjeke, iskakala iz šina i padala sa visina, grlila nemoguće i pokušavala da razumijem zamršene misli.

Opraštala sam ali sebi sam prepisivala najoštrije kazne kao nagradu za lakomislenost i izgubljeno povjerenje. Negdje u cijelom tom lavirintu i lutanju, pronašla sam način da oprostim i sebi. Za sve, osim za odustajanje od snova. Na kraju, jednog hladnog decembra, to me i ubilo. To što sam morala da odustanem bez borbe, to što sam morala sebe da detoniram. Ali hej, nahranila sam svoje bašte sopstvenim mesom, i rasula sam se svuda da se nikad više ne sastavim. Tad je gromada ljubavi pobjegla i još uvijek je tražim. Jer i posle toga sam bila sam živa, i voljela sam neke životinje i mazila sam neke ljude, i izgubila sam se u stranicama knjiga koje su mi dušu pojele. I otišla sam.

Danas, negdje na nekom moru, u bijelim noćima Baltika, pronašla sam trag Gromade. Pronašla sam miris. Još nisam prestala da je tražim u sebi. Ali jedna zvijezda se opet gasi, i činjenica da sam ja daleko, da je više neću nikad vidjeti, da joj više neću glasa čuti – pali se lomača samouništenja.

Taman kad sam našla miris. Taman kad sam osjetila ukus života na jeziku. Kaleidoskop sjećanja se vrti i još uvijek ne znam kako da se sastavim ako me opet detonira sopsotveno srce. A hoće. Jer nisam još u kamen se pretvorila. Jer sam naučila da oprostim tugu, i ostavljanje, i samoću, i riječi, i neljubav. Naučila sam da ne mrzim. Ali jedna zvijezda gasne na nebu i ja ne mogu da uradim ništa da to spriječim.

Dođavola!!! Šutam neki komad zemlje zarastao u busenje. Zaplakala bih, da imam suza sačuvanih. Ali noćas ni glasa nemam.

Njuškam po vazduhu. Miriše na još jednu detonaciju.

Komentari

One thought on “Naučila sam biti srećna uprkos svemu…”

Comments are closed.