Ukloni pojam: Misli(m) o tebi Misli(m) o tebi

Naučila sam da život pretvorim u gubilište. Naučila sam i da ga pretvorim u najljepše rajske bašte.

U njima sam sahranjivala komade koji su se odlamali od mene svaki put kad bi me pregazio voz emocija, ili kad bi se cijela horda nemira podigla; kad bi gubila ratove, i te iste bašte sam krvlju svojom zalivala i suzama rosila. Naučila sam kako da zatvorim podrume, da aveti porgonim, da sunce upalim i dugom ukrasim zenice. Naučila sam i kako da zagrlim, i kako da se radujem. Naučila sam biti srećna uprkos svemu.

Pronašla sam ljude koji su mi pokazali sunčanu stranu gaja u kom sam se krila. Pronašla sam ljude koji znaju da vole zagrljajem, i koji znaju da ćute s nama.

Pronašla sam neka mjesta koja su mi krv naselila. Preživjela sam put do pakla, i vratila sam se. Preživjela sam i košmare, probuđena osmijehom. Preživjela sam sto godina samoće, i giljotine, i napuštanja. Ostavljanja i ugrize. Sve sam preživjela i još uvijek se smijem.

Još uvijek pronalazim latice sreće u mikrokosmosu duše, i zračim. Dajem se i grlim, i znam da je u meni negdje ostala komadina ljubavi, zamaskirana u blato. Sigurno je sakrivena ispod nekog nadgrobnog spomenika znajući da je jedino na groblju umrlih nada neću tražiti. Fali mi da volim. Još nisam pronašla to tajno mjesto u duši.

Učila sam da oprostim. Ljudima uglavnom, sebi ponajmanje. Pratila sam stranputice i kolosjeke, iskakala iz šina i padala sa visina, grlila nemoguće i pokušavala da razumijem zamršene misli.

Opraštala sam ali sebi sam prepisivala najoštrije kazne kao nagradu za lakomislenost i izgubljeno povjerenje. Negdje u cijelom tom lavirintu i lutanju, pronašla sam način da oprostim i sebi. Za sve, osim za odustajanje od snova. Na kraju, jednog hladnog decembra, to me i ubilo. To što sam morala da odustanem bez borbe, to što sam morala sebe da detoniram. Ali hej, nahranila sam svoje bašte sopstvenim mesom, i rasula sam se svuda da se nikad više ne sastavim. Tad je gromada ljubavi pobjegla i još uvijek je tražim. Jer i posle toga sam bila sam živa, i voljela sam neke životinje i mazila sam neke ljude, i izgubila sam se u stranicama knjiga koje su mi dušu pojele. I otišla sam.

Danas, negdje na nekom moru, u bijelim noćima Baltika, pronašla sam trag Gromade. Pronašla sam miris. Još nisam prestala da je tražim u sebi. Ali jedna zvijezda se opet gasi, i činjenica da sam ja daleko, da je više neću nikad vidjeti, da joj više neću glasa čuti – pali se lomača samouništenja.

Taman kad sam našla miris. Taman kad sam osjetila ukus života na jeziku. Kaleidoskop sjećanja se vrti i još uvijek ne znam kako da se sastavim ako me opet detonira sopsotveno srce. A hoće. Jer nisam još u kamen se pretvorila. Jer sam naučila da oprostim tugu, i ostavljanje, i samoću, i riječi, i neljubav. Naučila sam da ne mrzim. Ali jedna zvijezda gasne na nebu i ja ne mogu da uradim ništa da to spriječim.

Dođavola!!! Šutam neki komad zemlje zarastao u busenje. Zaplakala bih, da imam suza sačuvanih. Ali noćas ni glasa nemam.

Njuškam po vazduhu. Miriše na još jednu detonaciju.

Ko sam ja?
Najmlađe dijete moje porodice. Diplomirani inžinjer (aha, jesam)
e-komunikacija. Kažu i da sam pjesnik. Rođena u Crnoj Gori, i nasukana na
njene hridi. Vegan koji vjeruje u bajke, i ljubav. Ponosna vlasnica
(trenutno) tri knjige poezije, “Deseto nebo”, “Maloljetni suncokret” i “Pjesme od krvi”.
Zaljubljena u more i nebo. Eto, čovjek sam. Žena sam.

Pratiti me možete i na blogu: tostokucanijesrce.blogspot.hr

Komentari

One thought on “Naučila sam biti srećna uprkos svemu…”

Comments are closed.