Budimo se i liježemo. Od rođenja pa do smrti, a između te neprekidne spirale života preživljavamo. Tako i ja. I ja preživljavam između spokoja i mirisa svježe kuhane kave. Do ovog dana bio sam siromašan. Ne onako kako mislite.

Moji su bankovni računi uvijek bili puni, odjeća bez zakrpa, želudac sit. Bio sam siromašan duhom dok sam preživljavao u ovome svijetu u kojem preživljavaju samo najjači. No ovog sam se jutra probudio po prvu puta širom otvorenih očiju, jer sam zaspao moleći svemir da ih otvori. Moje tašte, zamagljene, pohlepne oči sada gledaju jezu koja poput bezdana zjapi nad svijetom.

Sjedim ispred ekrana, kao i svako jutro u proteklih trideset godina. Sjedim i njušim miris svježe kuhane kave, okružen nepotrebnim blještavilom koje mi nikada nije pružalo ništa više od duševnog preživljavanja. Sjedim, zurim u ekran i plačem nad svijetom. Glad, žeđ, smrt, rat, bol, neimaština, konzumerizacija, taj neprekidan stroj pohlepnika kakav sam i sam.

Gasim ekran kako bi odmaknuo pogled od pikselima ispisane boli koja mi je servirana u dnevnome boravku. Odlažem kavu bez da sam ispio gutljaj, jer ona je po prvi puta u mome životu gorka od znoja i suza onih koji su je ubrali. Zatvaram vrata blještavilu i hodajući niz hodnik osjećam kako meka vlakna škakljaju gole tabane. Ali sve se to mijenja čim zakoračim na ulicu. Grub pločnik postaje savršena preslika komforu vlastitog doma po kojem sam do malo prije hodao.

Dok hodam ulicom, lica prolaznika više u mojim očima nisu nebitna. Vidim svaku njihovu boru nastalu od plača ili smijeha. Vidim one iste sebi koji hodaju s bradama podignutima visoko prema nebu. Njihova su lica prazna. Poput voštanih maski nalijepljenih na lutke u izlozima.

Vidim i one pognutih glava, čiji otkucaji srca nose teret. Jesam li ikada plakao? Jesam li uistinu osjećao? Taj svijet živih stao je stezati moje grlo i umatati me u plahtu bodljikavog inja. Zašto? Zašto sam poželio gledati? Zašto vidim, kad jedino što sada primjećujem je bol?

Siv, hladan, bezdušan. Svuda je oko mene dok hodam bos ulicama. Grad poroka i proroka.

I tada, između sivila i studeni, do mene se probila jedna tanka nit svjetlosti. Ugledao sam ga kako sjedi na prljavome uglu. Bio je okružen smradom urinom uprljanih zidova i sjedio na asfaltu ispunjenim ugaženim žvakaćim gumama. Starac kojega sam toliko puta do sada zaobišao. Isti onaj starac koji nikada nije skidao osmjeh s lica. On i njegov šugavi pas. Sretni. Oboje slijepi. Jedino što su mogli nazvati svojim bila je prljava dekica na kojoj su oboje sjedili, hrđava limena posudica i komad kartona na kojem je stajao ispisan tekst „ALI AKO SKLOPIŠ OČI, ČINI LI TI SE KAO DA SE SKORO NIŠTA PROMIJENILO NIJE?”

Sjeo sam pored starca i njegovog psa i jednostavno šutke promatrao svijet kako se kreče pred našim očima. Mojim očima.

„I, mladiću, je li se što promijenilo?” Šapnuo je starac i opipao moje meke ruke svojima, od vremena i života ispucanima.

Nisam odgovorio. Umjesto riječi, posegnuo sam u unutrašnjost džepa, izvadio ključeve stana i novčanice koje su neopisivo smetale. Uhvatio sam starčev dlan, okrenuo ga nebu i položio svoju prošlost u ruke onoga koji je zaslužio bolje sutra. No, starac, ne skidajući osmjeh, okrene dlan prema tlu i otvori ga. Novac se rasuo u vjetar, a ključevi zazvonili poput crkvenih zvona.

Promatrao sam kako odlaze međusobno si pomažući. Gledao sam kako pipaju zidove i traže svoj put. Starac i pas. Sretni u svojoj nemoći i neimaštini. Dva neprocjenjiva života koji žive u tami na ovome svijetu sive boje. Zašto sam progledao? Da vidim istinsko blještavilo sreće onih koji nemaju, a pronalaze sve u ničemu.

Od tog dana sjedim ovdje, na uglu. Okružen smradom urina i pregaženim žvakaćim guma. Sjedim i pridržavam komad kartona s natpisom: „ALI AKO SKLOPIŠ OČI, ČINI LI TI SE KAO DA SE SKORO NIŠTA PROMIJENILO NIJE?” Jer ni nakon što sam progledao, ništa se promijenilo nije. Ništa osim mene i srećom okovane boli koju mnogi uzimaju zdravo za gotovo. Bol nazvana slobodom.

rođena je 1987. godine u Zaboku. 2015. godine završava Strukovno i umjetničko učilište Zabok smjer grafičkog dizajna. Iako je cijeloga života pokazivala ljubav prema pisanoj riječi, prvi roman je napisala sa dvadeset godina. Sedam godina kasnije, 2014. godine objavljuje prvi roman, psihološki triler „Štorka“ u privatnoj nakladi. Roman je ubrzo zadobio simpatije publike i kritike, te je 2017. godine dobio i drugo izdanje. 2016. godine objavljuje horor „Durgina kuća“. 2017. godine objavljuje nastavak psihološkog trilera „Štorka“ pod nazivom „Štorka Manifest“, a 2018. godine objavljuje jedan od svojih prvih napisanih romana, SF triler „Dedivinacija- Nacija psihoze“. Članica je „Hrvatsko zagorskog književnog društva“.

Osim romana, Jelena piše kolumne za online časopis „Kvaka“, kratke priče i članke za „APortal“ i vodi satirični blog pod nazivom „Blogodakanje“. Osim pisanja Jelena se bavi ilustriranjem i slikanjem, te je do sada imala nekoliko samostalnih izložba slika. Svoju ljubav prema umjetnosti upotpunjuje sviranjem bas gitare i klavira.

Komentari