Prema definiciji, čovjek je društveno biće. Još u razdoblju antičke Grčke čovjek se identificirao kao zoon politikon, točnije, biće koje je određeno vlastitom društvenošću. Određeni smo društvenom strukturom, pravilima i normama te samom činjenicom da se vrednuju geste i postupci koji koriste dobro društvu kojem pripadamo. No, znači li to da je osoba isključivo definirana samo u onim trenucima kada je na korist zajednici?

Često naletim na razne testove osobnosti koje onda prosljeđujem prijateljima uz komentar „ajde da vidimo je li i tvoje istinito“, pa onda raspravljamo o rezultatima – jesmo li depresivni, što znači da smo „old soul“, kakav partner nam najviše odgovara i slično. Nedavno sam riješila jedan vezan uz introvertnost i ekstrovertnost i dobila sam rezultat da sam ekstrovertirani introvert. Glupost, reći će ljudi, ne možeš biti i jedno i drugo. Ili si „društvena“ ili si „samotnjak“ kako bi laici rekli.

Što se tiče mene, ja sam totalno povjerovala rezultatu.

Volim društvo, volim razgovore, pokoje izlaske i duge telefonske razgovore sa prijateljima koji nisu blizu mene.

Ali s druge strane obožavam svoj mir, svoju mogućnost da prilagođavam stvari sebi, da pročitam knjigu kada mi se to čita ili da jednostavno prespavam pola dana bez da imam obavezu otići s nekim na piće.

U samoći ne vidim dosadu – vidim bezbroj mogućnosti za vlastiti upgrade.

Jer ti upgrade treba.

Jer si biće puno potencijala kojeg samo trebaš otkriti i brusiti.

Jer nitko drugi osim tebe neće.

Dok sam bila mlađa bila sam opsjednuta time da sve što mene zanima i može biti dobro za mene ja prosljeđujem dalje. Jednostavno jer mi je bilo dobro u maloj čahuri oko mene.

Svaka prilika koja je uključivala dizanje dupeta s kauča i pomicanje vlastitih granica samo bi prošla pokraj mene jer će netko drugi umjesto mene to prihvatiti, ja ne trebam.

U suštini, ljudi gledaju samo na sebe i imaju iskrivljene standarde, to je poput neke mantre koja se koristi pri svakoj lošoj stvari koja pogodi društvo u globalu.

Nije antička Grčka, nije čini drugom kako drugi čini tebi, već je pomozi sirotu na svoju sramotu, najčešće.

Čitala sam nedavno knjigu psihologa i profesora Richarda Wisemana, 59 sekundi koja se bavi znanstvenim istraživanjima o ljudima, njihovoj psihi i društvenom ponašanju.

Dokazali su kako tzv.brainstorming nije uvijek najbolja ideja jer su ljudi skloni grupnom zabušavanju i da se više posla odradi ako ga se osoba prihvati sama.

Tu teoriju sam davno potvrdila i kad se radi o grupnom učenju. Nepisano pravilo kojega se držim jest Uči samostalno a ponavljaj skupno jer jedino tako mogu postizati rezultate koji me zadovoljavaju.

Činjenica je da se ljudi boje samoće i da zbog toga često ne vide vlastiti potencijal jer se uvijek sakriju sa tuđim. Počevši od društva prijatelja, ljubavne veze ili poslovne okoline. Uvijek se radi za nekog drugog i udovoljava tuđim kriterijima. A zlobe i zavisti posvuda.

Reci nekome da ideš na egzotično putovanje, dočekat će te sa izjavom blago tebi, ti možeš.

A ti ne možeš?

Zašto?

Jer te prijatelji svaki vikend nagovore na izlazak, jer ti djevojka brani da započneš novi hobi, jer ti na poslu ne daju mogućnost napredovanja?

Društvo, kao takvo, ne bi trebalo simbolizirati natjecanje već skupinu ljudi koja te stimulira na vlastiti napredak, koja zajedno s tobom postiže ciljeve i koja te podržava u životnim odlukama.

Zato, kad idući put kažeš dosadno mi je, nemam se ni sa kim družiti trenutno upali mozak i shvati da je život puno više od treće šalice kave i kukanja jer nemaš dečka/curu ili nemaš novca za najnoviji mobitel.

I zapamti, samoća je pola zdravlja.

Studentica sociologije/etnologije i antropologije, zamijenila zelenu ravnicu sa kamenom, kršem i maslinom (a najviše plažama i prekrasnim morem).
Mijenjam sve zimske pulovere i snjegoviće za 30 u hladu, pijesak pod prstima i vječno ljeto. Također, pišem, čitam, scrollam, lajkam, taggam, fotkam, a najviše obožavam provoditi vrijeme s ljudima koji čine da zaboravim virtualni svijet.

Komentari