PROLOG

Darda, ljeto 1566.

Kiša.

Padala je tako da se brisala granica neba i zemlje.

Na toj slici okomito okrenutog mora, radnici koji su zabijali stupove i držali ih u do pasa dubokoj bari, činili su se kao izbačeni u olujnome brodolomu, očajnički se držeći za daske i balvane,kao za posljednju šansu da spase svoje živote.

Za Hamza-bega, te daske i balvani i jesu predstavljali razliku između života i smrti.

Čas je hodao, čas stajao, vičući tako da su žile na vratu izgledale kao da će prsnuti pod naletom straha i uzbuđenja iz njegove utrobe.

Glas mu se gubio u pljusku, ali izbezumljene oči ispod gustih obrva, tijelo koje se vrti pa onda nemoćno stane i stoji prokislo, govorili su o stanju njegovog duha više nego ugušeni glas.

Izmučen danonoćnim svladavanjem močvare, rojevima komaraca, koji su ulazili u nos i usta i od čijih je ugriza imao otrovne plikove, bolnih udova, oslabljenih glasnica i razmekšanih krvavih žuljeva, gledao je kako kmetovi i vojnici lome ruke i noge i nestaju u močvari pod teretom ogromnih hrastovih debala.

Turban mu se pod pljuskom natapao vodom i mogao je u vratu osjetiti njegovu težinu.

I da nije turbana, težina koju je nosio četrnaest dana, nije dozvoljavala ni da na trenutak zaboravi da bi bez te težine, a i bez svoje glave, lako mogao i ostati.

Kad se prisjetio tog trenutka prije četrnaest dana, tijelom bi mu prošla drhtavica.

***

Bio je pred licem vladara svijeta, pred moćnim padišahom, provoditeljem Alahove volje na zemlji, velikim sultanom Sulejmanom.

U njegov šator ušao je u pratnji požeškog Nesuh-bega.

Sulejman je, spremajući se za pohod na Beč i okružen vezirima, tražio rješenje kako svu silinu vojske koja se utaborila u Osijeku, prebaciti preko močvarnog zemljišta.

Prvi je most preko rijeke Drave u Osijeku dao sagraditi u osam dana, za vrijeme svog prvog ratnog pohoda na Budim. Otada se most svaki put nanovo gradio ili popravljao kako je trebalo vojsci.

Prisjetio se Sulejman, stojeći u šatoru pred kartom Europe, svog prvog dolaska u Osijek kad ga je dočekao Ibrahim i kada su im predali ključeve grada, ali sjećanje ga je probolo i brzo vratilo u šator pred lica vezira i begova. Hamza-beg i Sulejman su se pogledali, a Hamza-beg je sjenu koja je prošla Sulejmanovim licem, protumačio kao brigu za nastavak pohoda.

„Mogu sagraditi most za vaš sveti pohod“, rekao je.

Držao je u rukama komade drveta.

Znoj ih je natopio i gotovo da su skliznuli kada je odmaknuo komad tepiha i počeo zabadati kolčiće u rahlu zemlju na kojoj je bio podignut šator.

Uzbuđenje ga je svladavalo, a glas mu je podrhtavao. „Podići ćemo preko močvare most koji će stajati na debelim hrastovim stupovima“, govorio je zabadajući kolčiće, „a preko stupova će biti hrastove daske koje ćemo dodatno poduprijeti manjim stupovima. Most će stajati iznad močvare. Kao uzdignuta cesta.“

Podigao je glavu, pogledao u vezire i Sulejmana i očima dao znak Nasuh-begu da nastavi.

„Dio preko Drave bit će postavljen na lađe, a lađe ćemo povezati debelim lancima, tako ga voda neće odnijeti. Taj ću dio sagraditi ja“, rekao je Nasuh-beg.

Sulejmanovo zamišljeno lice podsjeti Hamza-bega kako mu je prije par dana njegov glasnik donio rubac sa sultanovim grbom uz poruku da će ga tim rupcem udaviti ukoliko most ne bude sagrađen.

Gotovo da je mogao osjetiti tkaninu kako mu se urezuje u kožu vrata te brzo udahne kako bi se uvjerio da diše slobodno.

„Koliko dugo vam treba da ga sagradite?“ upitao je dvojicu graditelja te im uputio prodoran pogled koji im je govorio da im je bolje da odrede što kraći rok.

„Dvadeset do trideset dana“, rekli su u glas.

„Imate četrnaest. Ukoliko ne uspijete, obojica gubite glavu.“

***

I evo Hamza-bega.

Pod pljuskom u palanci Darda.

U močvari završava pothvat za sveti pohod svoga gospodara.

Moćnog padišaha.

Gospodara svijeta. Osvajača Budima, Beograda, Rodosa.

Širitelja svete islamske vjere.

I kako kiša prestaje, a ljetno sunce počinje sušiti natopljene daske, tako se pred Hamza-begovim očima u izmaglici uzdiže drveni gorostas koji ga je umalo stajao života.

Gorostas kojemu je dao dio svog života.

Tisuće janjičara i raje koji su danima radili na mostu odlagali su alate i pridruživali mu se u muku, gledajući kako daske isparavaju vodu, a most kako počinje živjeti i rasti iz te izmaglice.

Kao Božje, a ne djelo čovjekovih ruku.

„Allahuekber“, rekao je.

rođena je u Osijeku 1974. godine. Baš kao i Sulejmanov most, koji joj je poslužio kao inspiracija za roman prvijenac, i njen život protezao se od Darde do Osijeka.

I ona je, poput likova njenog romana,  proživjela rat i krizu identiteta. Danas može reći da je u sebi pomirila nepomirljivo. Diplomirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Osijeku, gdje i danas živi.

Komentari