Nije. To može da bude blagoslov. To može da bude hodnik kroz koji moraš proći da bi otvorila ljepša i bolja vrata. Da bi otkrila ljepote koje do tad nisi ni slutila. Nije najgore biti ostavljena. Nije. Najgore je kad te ni ne ostavlja ni ne uzima. Ili malo ostavi, malo uzme. Ne da te, a neće te. Bitna si mu, ali i nisi. Tad stojiš u mraku.

Hodaš na granici najveće sreće i najdublje tuge. Jer, ništa ti ne može ispuniti cijelo biće srećom kao on, a opet ništa te ne može ni strmoglaviti u najdublju provaliju kao on. I čas si na sedmom nebu, čas u najcrnjem ponoru. Između nema. A to hodanje po granici boli poput hodanja po ivici noža.

Siječe te bol što ne pripadaš. Siječe te bol što ne možeš ni naprijed ni nazad. I tako ti prođu godine. U mraku. Na granici između najveće sreće i najdublje tuge.

Da te bar ostavi… da bar. Preživjela bi. Koliko god noć u kojoj te ostavi bila mračna, jutro bi svanulo. Nova vrata bi se otvorila. Ovako te malo uzima, malo ostavlja.

Ovako tapkaš u mjestu. Ovako ti godine prolaze u čekanju. A ne znaš ni ti šta čekaš. Valjda čekaš da bude bolje.

Da konačno pređeš na onu svijetlu stranu. Ali neće biti bolje. I ti to znaš. Nikad neće biti bolje. Jer takvi što ne ostavljaju, a ni ne uzimaju, vole samo sebe. Potrebna si mu iz nekih samo njemu poznatih razloga. Možda ga nasmijavaš. Možda voli da te pokazuje. Možda prijaš njegovom egu. Ili prosto voli da si tu. A sve tvoje potrebe su se svele na njega. I tu onda ne može biti bolje.

Ti si pile u kandžama jastreba. Da te bar pusti. Da bar…

Djetašce zarobljeno u tijelu žene. Voli život, ali ne voli njegovu ozbiljnost, pa se protiv nje bori tako što od svega pravi šalu. Još uvijek je sitnice neizmjerno vesele, poput dvije kugle sladoleda i čokolade koju nikad ne pojede do kraja. Oni koji je ne poznaju kažu da je hladna. Ali to je samo maska. Osjeća više od drugih. Više nego što treba. A onda to stavi na papir i tako nastaju njeni tekstovi.

Komentari