Osijek, kolovoz 1566.

Nek ju ne vidi zelena trava. Nek ju ne vidi ni gusta šuma ni bistra rijeka. Nek ju ne vidi sunce koje je zasjalo nakon silovitog pljuska. Nek ju ne vidi ništa lijepo na ovome svijetu, jer ničega lijepog nije dostojna.

Marija je stiskala kesu s dukatima ispod svoje haljine i sjedeći u šumarku, napeto promatrala oko sebe, trzajući se na svaki šušanj. Od noćas, otkad su njena duša i njeno tijelo nepovratno uprljani, mislila je samo na to kako da nestane. Kako da prestane biti to što je.

Bludnica. Ubica.

Molila je Boga, slatkog Isusa za oprost. No je li dostojna oprosta? Ili je njena želja da živi i nastavi živjeti nakon svega što je napravila isto prljava? Smije li, nedostojna Božjeg lica, moliti za oprost? Moliti za oprost Onoga, koji nije ubio da bi nastavio živjeti, nego je i smrt uzeo sebi bez pogovora, uz sve naše grijehe. Smije li Ga moliti da na sebe uzme još i njezin?

„O slatki Isuse! Pomozi, pomozi!“ vapila je. Suze su na njenom prašnjavom licu stvarale mrežu u koju se njena nemoć sve više zaplitala. Nije čula Isusov glas koji joj je inače govorio kroz sve stvari. Bog je se odrekao jer je njezin grijeh prevelik. A ako je se Bog već odrekao, onda nije zaslužila ni pokucati na kapije raja.

Nek njena duša ne nađe mira. Nek cvili i hropće, nek ju šibaju crni vjetrovi i nek leži u sedmom krugu pakla pretvorena u otrovno granje dok kroz nju trče Harpije.

Ustala je, čvrsto stisnula vrećicu s dukatima i krenula prema Dravi. Nek ta vrećica s dukatima – teret njene duše, postane i teret njena tijela. Nek joj pomogne odvući je na dno rijeke, nek potonu u glib i njene nedostojne ruke i noge i njena kosa i lice. Nek joj ribe popiju oči u kojima je nekada iskrila životna radost. Nek joj istrune srce koje još nije voljelo.

Izašla je iz šume i posrtala uz korito rijeke tražeći najdublju vodu i najcrnji vir da u njemu prestane postojati.

„Tu je. Tu je. Tu je. Tu je mjesto moga posljednjeg daha.“

Skočila je i osjetila da je voda prihvaća, da je guta i miluje, da je čekala da ju uzme u svoj konačni zagrljaj, kao što se čeka dijete da legne na prsa svoje majke kad se rodi.

Odlazi. Osjetila je kako će ovim posljednjim udahom mutne vode zaboraviti svoja slavonska polja, svoju umrlu majku, oca koji krši ruke u nemoći dok ju odvode kao robinju iz gnijezda njena života.

Da će se izbrisati njena sjećanja na zvonke glasove žena dok pjevajući spremaju djecu na počinak, na zvekete vila kad se u jesen slažu plastovi sijena, na mirise kruha iz seoskih peći, na cvrkute ptica i vlagu zemlje u proljeće. Na smrt i nesreću njenoga porobljenog naroda. Na odvedene sinove i udovice očiju osušenih od plača. Na okrutnost čovjeka za slavu Boga. Na muku. Na radost. Na zlo i dobro.

Ali ni Bog ne da da čovjek zaboravi kad on to želi.

Voda se silovito prodrmala i izbacila Mariju na površinu s koje je namjeravala nestati.

Grmjelo je od zaglušujućih udara topova. Tresla se zemlja i pjenila voda, a Marija se uhvatila za plutajuće drvo. Svakim udarom topa, voda se zatalasala i Marija je osjetila da je svakim tim valom voda izbacuje iz svoga ždrijela u kojem se trebala rastopiti.

Pljus! Pljus! Pljus! Topovi su udarali i Marija je izbačena na kopno.

Bog ju je posramio.

Zar je tako malo vjere u Njega imala kad je odlučila oduzeti sebi ono što je od Njega dobila? Kao da joj je rekao: „Idi i živi. Nosi svoj križ kao što ga je ponio i moj Sin. Kao što ga nosi svako stvorenje koje živi u ovoj dolini suza. Idi dok te ne pozovem. Kad te pozovem, Ja ću odlučiti što će biti s tvojom dušom, jer Ja sam ti ju i dao.“

I Marija krene. S kesom dukata…

Koji su, zapleteni u njenu haljinu, izbjegli sudbinu izgubljenoga blaga na dnu rijeke Drave.

Hodala je pažljivo kroz šumu, a svaki joj je korak pratila buka iz topova. Nije znala koliko je ta buka trajala. Kroz granje se sve više nazirala osječka varoš, opasana zidinama, s kojih su pucali topovi i sve glasnije je mogla čuti zvekete oružja i ljudske glasove.

Odjednom ga je ugledala. Bila je sigurna da ga je nekada sanjala.

Na lađama je plutao najveličanstveniji most koji je ljudsko oko vidjelo i čiji se kraj nije mogao nazrijeti. Zastao joj je dah dok je promatrala kako se ljulja pod teretom vojske koja je preko njega prelazila. Sjetila se kako je načula, dok je u svojim duševnim mukama ležala kao robinja u šatoru čekajući da preživi ono što joj je sudbina namijenila, da Sulejman gradi najveći i najljepši most, osmo svjetsko čudo. Sjetila se da je čula lupanje dasaka, glasove ljudi, kola koja se sporo vuku pod velikim teretom, osjetila miris drveta i željeza.

Kako je netko tko je porobio njezin narod, njezine Hrvate, mogao imati u sebi toliko ljepote da sagradi nešto što je i u njoj samoj izazivalo divljenje? Kako se mogla, nakon svega, diviti veličanstvenosti mosta koji će pomoći da se još njenog naroda porobi i da se ime Isusovo izbriše s usana ljudi koji su ga ovdje stotinama godina dozivali? Kako?

Sjedila je tako uz rub šume gledajući kako posljednji vojnici prelaze most i kako se nad osječkom varoši spušta noć. Osjetila je glad i posramila se. Posramila se svoje mladosti i zdravog tijela koje traži da nastavi život. Iz varoši se čuo glas mujezina koji poziva na molitvu.

Prespavat će u šumi još ovu noć, a ujutro će se spustiti u varoš i potražiti konak.

Ali, ni šuma joj nije bila prijatelj.

Marija je bila u onom duševnom stanju kada je uhu svaki ljudski glas previše, ali i kad ti je on neophodan da osjetiš svoje postojanje.

U šumi su je zvukovi dodatno podsjećali na to da je sama, a likovi koji su nastajali od igre mraka i mjeseca, činili su se bar jednako opasni kao i ljudski. Utonula bi u san na trenutak iscrpljena i preplašena, a onda bi odjednom poskočila, osjetivši svoje srce kako udara u vratnim žilama, a tijelo joj gubi težinu od straha. Čulo bi se pucketanje suhih grana i neka preplašena životinja otrčala bi s uznemirujućim mirisom čovjeka u nosnicama.

„Ja sam uljez. Uljez ove šume, uljez ovoga grada. Postoji li na ovom svijetu išta što će oprati grijeh moga tijela i krv s mojih ruku? Kako ću dalje? Hoće li nekom biti sumnjiva sama žena koja pod plaštem i kapuljačom traži konak i posao? Što će reći? Tko je? Odakle dolazi? Što traži?“

Nije znala.

Iscrpljena od tjelesnog i duševnog umora utonula je u san bez snova.

rođena je u Osijeku 1974. godine. Baš kao i Sulejmanov most, koji joj je poslužio kao inspiracija za roman prvijenac, i njen život protezao se od Darde do Osijeka.

I ona je, poput likova njenog romana,  proživjela rat i krizu identiteta. Danas može reći da je u sebi pomirila nepomirljivo. Diplomirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Osijeku, gdje i danas živi.

Komentari