Draga bilježnice, Štefica ovdje. Znam, znam, nisam pisala par dana, al’ imam prokleto dobar razlog što nisam. Znaš ono neki dan kad sam završila kod zubara? E taj dan sam ipak odlučila s curama na „kavu”. Zašto sam stavila navodnike? E, pa ispričat ću ti.

Sve je krenulo relativno normalno. Sastale se Katica, Tonka, Željka i ja u lokalnoj birtiji. Iskreno sam mislila da se sastajemo jer se nismo dugo vidjele, al’ vraga. Katica je pred rastavom i raspada se kao banana van frižidera. I tako, naručimo nas tri kavu, a Katica bez imalo suzdržavanja naruči pelinkovac.

Čim sam vidjela tu mali čašicu, znala sam da će se dogoditi neka pizdarija. Mora se dogoditi pizdarija jer ništa dobro ne proizlazi iz pelinkovca.

I tako, mi srčemo našu kavu, Katica eksa pelin za pelinom i ima monolog. Pljuje ona po bivšem mužu kao da sutra ne postoji. On je đubre. On je gad. On je prokleti idiot. Da ti skratim priču – muž ju je prevario s malom koja radi na pošti. A lijepo sam joj rekla da prestane čitati ona sranja od modnih časopisa. Ali neeee… Katica mora na dijetu. Katica mora smršaviti. Evo joj ga sad, muž joj je riješio tu malu jer mala još uvijek ima cice kao lubenice i guzicu kao pola kamionske gume. Katica ima obješene plivadone i još mu k tome nije dala već sedam mjeseci. I zašto se sad čudi?

Ali kad si frendica jednostavno ne možeš te stvari reći na glas. Ali možeš piti žesticu i klimati glavom na svako „on je đubre”. Pet pelinkovca kasnije i Tonka je otvorila dušu, pa smo ju morale slušati kako bi ona dala sve da ima muža.

Jebo te, ma na koju stranu okreneš mi žene imamo što za kvocati. Pet pelinkovca kasnije bome se i moja sposobnost šutnje negdje izbljuvala iza ugla pa sam curama ispričala za prokleti rep, koji je sad pored njihovih sranja djelovao kao mala beba. Za čudo, jedino se Tonka nije valjala od smijeha.

U devet navečer, nakon dobrih deset pelinkovaca, prebacile smo se na pivu. Nazvala sam Blaža i obećala mi da ću mu se iskupiti. Zna on što znači iskupiti pa se nije ni previše bunio. E a sad dolazimo do pizdarije. Jedanaest navečer… posljednje čega se sjećam je Katica koja se pokušava popeti na stup jer želi ošamariti Boga koji je otjerao njezinog bivšeg muža u krevet poštarici, Željka koja joj pomaže tako da ju drži za guzicu i Tonka i ja koje pišamo iza grma pored stupa. Usput, ja sam se prva popišala i osvojila jedan zgužvani higijenski uložak.

Eto, ja imam tu vražju sreću da doživim totalnu amneziju kad pijem. Željka nema. Kada smo se sljedeće jutro sve četiri probudile iza rešetaka, Željka je bila ta koja nas je uputila u događaje koji su se odvijali iza ponoći. Navodno smo nakon šamaranja Boga i maratona u pišanju odlučile otići do kuće Katičinog muža i skovale plan za osvetu. Sjeban, pijani plan, ali plan.

Čim smo stigle do kuće, Katica je bez imalo razmišljanja (jebi ga, ne razmišlja čovjek baš dok je pijan) bacila ciglu kroz prozor. Jedini je problem taj da i ona sama još uvijek živi u toj kući, pa je teoretski razbila vlastiti prozor. Nakon toga se plan razvio u osvetnički pohod na poštaričinu kuću. Sva sreća ili nesreća, policija je pored njezine kuće čekala žrtve… jebi ga, mi smo bile te žrtve. I možda bi sve prošlo ok da se Tonka nije sjetila svojeg bivšeg koji je bio policajac. I tako se Tonka odlučila na vlastiti osvetnički pohod i odlučila je zapiškiti gumu policijskog auta dok smo nas tri umirale od smijeha.

Da, da, draga bilježnice, nas četiri lude kozetine završile smo na triježnjenju u policiji.

Oko osam je Blaž stigao po mene i mislim da ne moram napominjati da nije baš bio zadovoljan. Dva dana nije pričao sa mnom. Nakon dva dana mi je dozvolio da se počnem iskupljivati. Evo, upravo po treći puta ribam kupaonicu samo da ne moramo biti u istoj prostoriji. Kuham kao da sutra ne postoji i ne kvocam kada navečer gleda utakmicu u isto vrijeme kad počinje moja serija.

Čak si razmišljam da odem kupiti nekakav korzet i tangice.

Sva sreća da je Tonka socijalna radnica i da je ovo selo malo zbilja selo malo. Nekako smo uspjele izgladiti situaciju tako da smo obećale šefu policije (koji je Blažev najbolji prijatelj, pa mislim da me Blaž i uvalio u pizdariju) da ćemo otići na deset sastanaka liječenih alkoholičara. A ja, jebi ga, sam samoj sebi obećala da neću ići na kavu toliko dugo dok mali ne krene na fakultet.

Odoh ja sad svekrvu odvesti u bolnicu da joj iščupaju nokat na palcu. Da, na to sam spala. Vozim svekrvu na čupanje nokta i to vozim sa smiješkom. Drži mi fige da preživim. 

rođena je 1987. godine u Zaboku. 2015. godine završava Strukovno i umjetničko učilište Zabok smjer grafičkog dizajna. Iako je cijeloga života pokazivala ljubav prema pisanoj riječi, prvi roman je napisala sa dvadeset godina. Sedam godina kasnije, 2014. godine objavljuje prvi roman, psihološki triler „Štorka“ u privatnoj nakladi. Roman je ubrzo zadobio simpatije publike i kritike, te je 2017. godine dobio i drugo izdanje. 2016. godine objavljuje horor „Durgina kuća“. 2017. godine objavljuje nastavak psihološkog trilera „Štorka“ pod nazivom „Štorka Manifest“, a 2018. godine objavljuje jedan od svojih prvih napisanih romana, SF triler „Dedivinacija- Nacija psihoze“. Članica je „Hrvatsko zagorskog književnog društva“.

Osim romana, Jelena piše kolumne za online časopis „Kvaka“, kratke priče i članke za „APortal“ i vodi satirični blog pod nazivom „Blogodakanje“. Osim pisanja Jelena se bavi ilustriranjem i slikanjem, te je do sada imala nekoliko samostalnih izložba slika. Svoju ljubav prema umjetnosti upotpunjuje sviranjem bas gitare i klavira.

Komentari