životna strast, strast

“Danas sam ti došla reći – hvala. Za dane koje smo proveli zajedno. Za godine u kojima smo odrastali skupa. Hvala ti i doviđenja. Možda u nekom drugom životu. Možda kažem, ali se ne nadam.” – reče djevojčica i pozdravi se sa svojim snovima o princu iz bajke.

Morat ću ponoviti – ljubav je sranje a muškarci su redom debili (čast iznimkama). Ali i prijatelji te zajebu, di neće onaj s kojim si dijelila krevet. Što više im sebe daš, gore prođeš i s vremenom postaneš ono što sam ja sada – zajebana i hladna. Jako hladna.

Pažnja. Šarmiranje. – ma baš lijepo da se trudiš.

Poziv na večeru? – hvala ali zbilja nemam vremena.

Kava? – popila sam već, možda drugi put (ali taj drugi put nikad ne dođe).

Ma znam, ne mogu ostatak života provesti sama. – reče djevojčica. Ali zapravo ovako je dobro, jako je dobro, što fali? Nerviram se samo oko sebe. Ne čekam, ne nadam se, ne grizem nokte i ne zamaram se jadnim pogledima uprtim u mobitel koji šuti. Idem kud hoću, vratim se kad mi dođe. Nitko ne ispituje gdje sam i kad će me vidjeti. Ne moram danima razmišljati što reći, kako sročiti lošu vijest… ne moram paziti na pravi trenutak, boju glasa i vremensku prognozu. I ne moram se pretvarati da još uvijek vjerujem u bajke. – djevojčica slegne ramenima i srkne gutljaj kave.

Muškarci su mnogo gori od nas. Samo se trude praviti jednostavnima.

I nije istina da je nama rozo zapravo – 68 nijansi blijedo i tamno ružičaste. Vama je sve to crveno – u tome je problem. Vama je cijeli jebeni svijet crno – bijeli. S ogromnom crvenom točkom u centru vašeg ega. Vi ste komplicirani. Vi ste zajebani. Vama treba život i po, da uopće izađete iz puberteta. – Djevojčica se promeškolji na stolcu, prekriži noge i nastavi razmišljati.

Voljela bih da postoji princ. Baš bi bilo zabavno. Imali bi lijepi veliki dvorac i zmaja koji vreba zlikovce u podnožju planine, imali bi kule i veliko dvorište isprepleteno ružičnjacima i labirintima načinjenim od živice. Sve bi to imali… a onda bih se opet probudila. Jebeš prinčeve i bajke, današnji muškarci ionako više gledaju da si kupe korektor za podočnjake, Nivea-u men i da im kava bude s obranim mlijekom, beskofeinska i bezukusna.

Ne vjeruju u instituciju braka, ni u vjernost jednoj ženi, ali svi redom traže buduću majku svoje djece, kao iglu u plastu sijena i imaju nemoguće zahtjeve. Ona mora da je kao srednjovjekovna djeva, rumena u obrazima i ne starija od 18, s pojasom nevinosti oko bedara i gorućom čežnjom u očima. Savršenih oblina i dobro izdepilirana, spremna sva tako nevina već prvu bračnu noć isprobati sve moguće poze koje napaljenom mužjaku padnu napamet. Pa čak ako je potrebno i visjeti s lustera, njemu za ljubav i užitak.

Uz to dobra kuharica, pralja, sluškinja ali i potencijalni bankomat – to su vrline žene kojom bi se vjenčao, da vjeruje u instituciju braka. Ali pošto ne vjeruje, još će malo švrljati uokolo i naganjati nas ostale koje smo ionako sve samo radodajke.

Ajmo rezimirati kakav je to moderni muškarac i koje su to njegove osobine?

To je isti onaj likac s kremicom na faci i beskofeinskom kavom, s trbuhom kojeg uvlači dok laprda o padu tečaja € i pogledom mjerka konobaricu s druge strane restorana. To je taj metroseksualac, koji si je odijelo kupio na 188 rata i razmahao se posred ceste s novim iPhoneom kao da je ptica pjevica, pa će te sekunde poletjeti. Sav si je važan i sav je moderan, k’o da je sišao s naslovnice nekog časopisa. Vokabular mu se sastoji od oksimorona poput – “užasno lijepo” i pojma nema da je totalno nepismen.

Što dotični nudi? – pita se djevojčica…

Nudi glavobolju i masni burek, koji će ti kasnije spočitati dok ćete se skupa penjati po stepenicama, jer će vidjeti samo tvoju zadnjicu ali ne i svoju škembu. Nudi stenjanje na škripavom kauču jer za pošteni krevet nema para (još se otplaćuje odijelo i onaj iPhone) a od večera uz svijeće, nudi samo svijeće, dogorene i spremne da ih s ostatkom smeća izneseš u kontejner.

Šta će meni onda ljubav? – vrisne djevojčica i okrene se ljutito!

Doći će ti kao melem na ranu da bi se poslije pretvorila u ovratnik koji žulja. Uživat ćeš u njoj a s vremenom ćeš htjeti pobjeći. Eto to ti je to…

– Nikad se neću i neću i neću zaljubiti! Dečki Fuuuj! – vrisne i odjuri u dvorište.

A petnaest godina kasnije ima troje djece i metroseksualca sa škembom, pivom i beskofeinskom kavom.

I živjeli su sretno do… prve brakorazvodne parnice.

The end

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari