Neću te nikad zaboraviti. Od snova satkanog, od raja otrgnutog, mog anđela crnih krila koji me čuvao od sopstvenih pogreški i od destrukcije.

Moje sklonište od svih oluja, u noćima bez mjeseca i bez zvijezda. Napravila sam sklonište u tvom naručju. Sklonište od snova. Utočište od besanih noći. Spasio si me na milion načina a da ni sama nisam bila svjesna kako sam dozvolila da mi u grudima opet nikne grmlje koje ću zapaliti sopstvenim suzama. Izgradila sam kraljevstvo oko tvog osmijeha, u tvojim dlanovima, i sama ću ga srušiti. Miniraću ga sopstvenom čežnjom.

I neću ti nikad izgovoriti one dvije riječi koje mi se otimaju sa usana svake večeri. Grizem ih kao odbjeglu zvijer, gutam ih nazad, kidam slovo po slvo sa usana, samo da ne izgovorim koliko te čeznem.

Da ne izgovorim koliko ćeš mi nedostajati u životu koji dolazi. Da ne izgovorim koliko te mislim svakog dana. Bježim u mislima iz stvarnosti, bježim u tvoj zagrljaj, i nisam prisutna. Voljela bih da mogu da rasporim grlo da u njemu vidiš sve progutane riječi, da ti i h prevedem iz tišine u pjesme, u uzdahe, u vriskove koje sam prećutala. Voljela bih da mogu da te uotopim u sebe, da nestanem u tebi, da te zadržim pored sebe duže od uzdaha. Voljela bih da se ne plašim ovoliko detonacije koju smo predvidjeli. Da se ne plašim koliko ćeš mi nedostajati. Da se ne plašim onoga što bih da izgovorim. Voljela bih da mogu da rasporim leđa i u kostima da ti prokažem koliko sam te čekala cijelog života.

Možda je i trebalo da u meni umre srce, da bi ga ti ponovo iskorojio od oblaka, ukrasio svojim osmijehom, osnažio zagrljajem. Možda je trebalo da napravim ovu pustinju da bi je ti preuredio u raj za nas. I šta ako su me putevi vodili tebi? Kako da ti pustim dlan? Kako da kažem da će biti u redu i da nastavim život kao da nisi postojao, kao da sam te sanjala, kao da te nisam zavoljela?

Plašiš me, kao što me plašio i tvoj prvi dodir nosa, i osmjeh, stisak ruke i pogled u centar mog ništavila. Nisi mogao ni da naslutiš koja je tama tamo stanovala a koju svakog dana razbijaš dodirom. Plaši me život posle tebe. Ove noći bez mjeseca i zvijezda su čarobne, ne želim ih mijenjati za sunce. Plaše me noći pune snova. Sve bih ih mijenjala za nesanicu pored tebe, za nehajnu ruku preko ramena, i poljubac u čelo. Nisam spremna da se oprostim. Ne znam hoću li ikad biti.

Znaš, lako je zaboraviti ljude koji su te razorili, ali ne zaboravljaš one koji su te iz prašine podigli. Ne odustaješ od takvih. Ne želim odustati, ali ne znam ni kako ostati.

Plašiš me. Plaši me detonacija koja otkucava.
Tik tak. Tik tak…

Ko sam ja?
Najmlađe dijete moje porodice. Diplomirani inžinjer (aha, jesam)
e-komunikacija. Kažu i da sam pjesnik. Rođena u Crnoj Gori, i nasukana na
njene hridi. Vegan koji vjeruje u bajke, i ljubav. Ponosna vlasnica
(trenutno) tri knjige poezije, “Deseto nebo”, “Maloljetni suncokret” i “Pjesme od krvi”.
Zaljubljena u more i nebo. Eto, čovjek sam. Žena sam.

Pratiti me možete i na blogu: tostokucanijesrce.blogspot.hr

Komentari