Lekcija koja nam svima najteže pada jest kako naučiti pustiti one, koji žele otići od nas? Odgovor bi trebao biti jednostavan, neka univerzalna istina koja bi mogla pomoći svima. Nažalost, koliko god smo u nekim stvarima jednaki, životu definitivno svi pristupamo drukčije, tako i lekcijama otpuštanja boli i otpuštanja dragih nam ljudi.

Nema lakog izlaza iz situacije, nema čarobnog štapića koji će najednom ukloniti svu bol kada netko odlazi od nas. Kako onda preživjeti  te ružne momente? Tako što ćeš se retrospektivom vratiti u one dane gdje je sve krenulo, kako bi otklonila bijes, tugu, nemoć, očekivanja.

Luda ideja, zar ne? Zašto stavljati dodatnu sol na ranu, kada toliko silno želiš zaboraviti ili potisnuti sve, kako se ne bi sjećala tih ružnih emocija nakon gubitka, kao ni svih lijepih momenata koje si dijelila s tim osobama? Zato što je to ponekad nužno, izuzetno potrebno kako bismo sami sebi otvorili oči i shvatili koliko vrijedimo i koliko je sve imalo smisla..

Tek kroz bol i suze čovjek dolazi do katarze, otkriva dijelove sebe za koje je bio uvjeren da više ne postoje, samo zato jer ih je potisnuo i odlučio privremeno odmaknuti od sebe i iz svog životopisa.

Ali ne, ne ide to tako. Jednom, sve ono davno potisnuto i izgubljeno u bespućima duše, izaći će na svjetlost dana puno jače nego što je prethodno bilo, kada smo ih skladištili u tamne odaje. Ondje, nastati će iznova košmar i kaos u duši, mislima, srcu.

Tamo, na početku, sjećaš se one verzije sebe kakva si bila i kakvu su drugi budili u tebi. Pronalaziš neke stare zablude, koje su uzrok mnogim nesporazumima, uzrok tvoje i njihove boli. Ego je taj frajer, koji iz nas izvlači ono najgore, surađujući sa strahom, lažnim uvjerenjima i nemogućim očekivanjima. Koliko života i vremena te koštalo svako ružno iskustvo? Koliko puta si išla glavom kroz zid, misleći da ćeš tako doći do sebe, izbiti one ružne riječi i udarce u srce? I previše, ako mene pitaš.

Sve zato što si izbjegavala sebe, hranila se pustim očekivanjima, umjesto da si povremeno skinula ružičaste naočale i pogledala ljude onakvima kakvi zaista jesu prema tebi.

Shvaćaš li da nisi trebala zadržavati uz sebe one koji za tebe ne bi učinili ono što si ti činila za njih? Shvaćaš li da su te bacali na dno, jer su shvaćali koliko si drukčija od njih? Rezali su ti krila s namjerom da ostaneš na tlu gdje se nalaze i oni sa svojim strahovima. Znaš li da si zadržavajući te štetne ljude, osigurala i sebi mjesto u paklu duše? Znaš li da si kosu posjedila za budućih dvadeset godina, a lice postarala?

Znaš li da su ti koje si životom i srcem branila, držali nož iza tvojih leđa i figu u džepu svaki put kada bi ti prišli s osmijehom na licu? Znaš li, nisu krivi oni zato što su činili ono što si im dopustila. Ti si cijelo vrijeme imala ključ u svojim rukama, ali željna ono malo pažnje, odmaknula si oprez i otvorila srce za sve.

Poneke ljude si vješto i uporno spašavala, nadajući se da će svijet pogledati tvojim očima, na koncu da će ti darovati bezuvjetnu podršku i ljubav. Jesi li naučila da si im upravo ti pružila ono što te oni nisu tražili nikada, učinila si im uslugu? Međutim, ne baš tako bezazlenu i nesebičnu uslugu. Naravno, svi smo ponekad okovani tim očekivanjima. Quid pro quo ili usluga za uslugu. Misleći kako ćeš uživati u njihovoj pažnji i plodovima svojih dobrih djela, lijepo si samu sebe zavarala i nabacila novo lice tuge.

Ne zadržavaju se tako ljudi, nikako. Oni koji su stvoreni da koračaju rame uz rame s tobom i tvojim košmarima i ljepotama, doći će. Neće ih uplašiti tvoja bol, tvoje nedoumice, tvoja očekivanja koja su ponekad nemoguća. Neće se plašiti onih nedorečenih priča u tebi, niti tvojih strahova. Pokazati će ti put u bolje svitanje, otkriti da za svaku bol postoji neko novo lijepo iskustvo koje briše prethodno. Uz njih, i ti ćeš polako srušiti svoje zidove, riješiti se okova i naučiti biti slobodna, lišena lažnih uvjerenja i starih tuga.

Oni koji su bili tu, a više nisu uz tebe, nisu otišli radi tebe, otišli su radi sebe. Isključivo radi sebe. Što radi sebičnosti, straha, nedostatka poštovanja ili nedostatka emocija. Nisu oni gledali na tebe, koliko na to što oni dobivaju ulaskom u tvoj život.

I znaš što, neka su. Zahvali im idući put kada ih sretneš, u ovome ili idućem životu. Jer, da nije bilo njih, ne bi se otvorila neka nova vrata i nove prilike u životu. Da njih bilo nije, ne bi spoznala sva lica sreće i tuge, ne bi naučila prihvatiti sebe skupa sa svojim košmarom.

Zato, ne zadržavaj one koji žele otići, samo ćeš sebi štetiti. Poželi im sretan put, mahni rukom, s figom u džepu, ovaj put da se ne vrate natrag k tebi, nego da stvaraju neke nove lekcije. Daleko od tebe.

Nisi ti za lažne ljude krojena.

Zato, nauči pustiti na vrijeme.

Rođena 01.02.1990, u Vinkovcima, mladost provela u najljepšem Zadru, trenutno živi i radi u Zagrebu. Ekonomist po struci, umjetnik po duši. Divljeg, nesputanog duha, vedra i pozitivna. Transformira se iz sanjara u snažnu ženu, punu vizija i ideja. Njena želja da podijeli vlastita iskustva i boli, nadilazi sram i osudu te svoje rane pretvara u pobjede. Njene riječi utjeha su i ogledalo drugima. Ona je ono što se većina njih boji biti – SVOJA. Najveće strasti su joj pisanje i ples, dva različita svijeta u kojima na posebne načine izražava svoju suštinu i dualnost.

Komentari

One thought on “Ne zadržavaj one koji žele otići”

Comments are closed.