Jede me nedostajanje. Ždere me poput najkrvoločnije zvijeri. Kida utrobu. Ono isto nedostajanje koje preko dana držim pod ključem. I ne može mi ništa. Preko dana sam ja gospodar, ali navečer se oslobađa i ono gospodari sa mnom. I tako bude sve do jutra. Ili dok me san ne prevari. Ili dok ja ne prevarim san. Ne znam više, ali teške su to borbe.

Prokleto crno nedostajanje i večeras me jede. Hrani se mojom iznutricom. Napravilo mi je veliku crnu rupu u utrobi. I boli me. Davi me. Guši me. Pritišće. Tjera san.

Fališ mi – rekla sam. I spustila telefon pored sebe.

Fališ mi- rekla je zvijer u meni koja ga je bila gladna i željna. Fališ mi – rekla sam. Kratko i jasno. I Čekala odgovor.

Ali s druge strane je bila tišina. Ništa. A kakav odgovor sam i čekala? Zašto sam dopustila da me zvijer savlada i progovori? Kakav odgovor sam mogla dobiti? Kakav odgovor ti može dati onaj koga ne jede nedostajanje, jer da ga jede bio bi pored tebe? Kakav odgovor ti može dati onaj koji možda spava u naručju druge žene? Šta sam očekivala? Šta je prokleta zvijer u meni očekivala? Da je dovoljno da progovori, da mu kaže da ga je gladna i da će doći? Da će utišati svoju glad ako savlada moj ponos i kaže ono što osjeća?

Jadna zvijer, ne zna da je s razlogom držim pod ključem.

I uzalud se oslobađa svake noći. Uzalud me muči i jede. On neće doći. I ona će se umoriti i uginut će od gladi za njim. A ja ću tad biti slobodna. I neću strepiti od noći i zvijeri koje ona oslobađa u sitnim satima.

Djetašce zarobljeno u tijelu žene. Voli život, ali ne voli njegovu ozbiljnost, pa se protiv nje bori tako što od svega pravi šalu. Još uvijek je sitnice neizmjerno vesele, poput dvije kugle sladoleda i čokolade koju nikad ne pojede do kraja. Oni koji je ne poznaju kažu da je hladna. Ali to je samo maska. Osjeća više od drugih. Više nego što treba. A onda to stavi na papir i tako nastaju njeni tekstovi.

Komentari