Neki ljudi i od neba načine zatvor.

Vidiš, mislim da ti nikada nisam rekla da napokon imam najdražu uspomenu na tebe.

Izišla sam iz kupaonice, zapinjući za ravan pod, koracima koji su se jedva odvajali od podloge. Zatvorila sam vrata za sobom vjerujući da to činim nježnim pokretom ruke. Tek mi je zvuk zalupljenih vrata, koji je i tebe iznenadio, pokazao da je u ovim trenucima u meni više snage, ljutnje i bijesa, nego mi se činilo u prostorima vlastite svijesti.

Prije nego sam onaj kratki put do ruba kreveta razvukla za dva dodatna koraka, stisnula sam šake iza leđa, nadajući se da mi neće trebati za pritisak na vjeđe.

Ionako to nije najbolji način za spriječiti plač.

Učinila sam po jedan duboki udah, između tri propinjanja na prste, a onda sjela na suprotni rub kreveta od onog na kojem si ti sjedio prethodnih, iz ove perspektive gledano, premalo sati.

Nekoliko smo trenutaka podijelili tišinu i onih dva metra između naših tijela koja su mi se tada činila previše blizu za prijateljstvo, previše daleka za ljubav.

“Kada ti je let?” – uspješno sam u pitanju koje mi je slamalo srce izbjegla pucanje glasa.

“Trebao bih krenuti za manje od 20 minuta.” – i tvoj je glas bio na rubu, u trenucima dok sam, slušajući, proklela ta četiri zida i čitavo njihovo svjedočanstvo naše nit’ ljubavi, nit’ prijateljstva.

Dopustila sam tijelu da padne na meke plahte koje bi se, da svjedoče o nama, zaklele da mora biti ljubav, u trenutku kada se tvoje tijelo, ležeći, našlo uz moje.

Odsutno smo promatrali strop, bijeli, bezizražajni strop, u kojem bi tuđe oči vidjele samo kavez. Naročito kada prolaze neke boli.

A onda smo oboje podigli po jednu ruku ka velikoj bijeloj površini i u trenutku kada sam te ja poželjela pitati koja je to zvijezda, ti si mi stvorio najdražu uspomenu na sebe.

“Na što te podsjeća onaj oblak?” – pokazujući određeni dio stropa, svojim si glasom napravio jeku, koja će ostatak vremena, u inat svakoj tišini, živjeti u meni.

Neki ljudi i od neba načine zatvor.
Ti i od zatvora načiniš nebo.

Ja sam Jelena Kastaneti, djevojka koja balansira između sporta i umjetnosti.
To činim u Zagrebu, spremna u bilo kojem trenutku zalutati na neki drugi kraj svijeta. Volim zelenilo, čokoladu i tratinčice. Volim život, smijeh i ljubav.
Zaljubljena sam u knjige i u snove koje kroz njih živim. Zaljubljena sam u ljude. I zaljubljena sam u čovjeka. Ne jednako kao u druge ljude, ne. U njega drugačije.

Komentari