Koliko iskreni i pošteni možete biti prema sebi samima, smijete li priznati? Ne morate meni, ja nisam tu uopšte bitna karika, ali ne bi se baš to isto moglo reći za vas same. Sebi ste bitni zar ne?

O da jeste, čak i ako poneki tvrde kako samo o sebi ne misle to je tako je smo mi ljudi stvoreni kao suviše veliki egoisti da ne bismo mislili na sebe. To je sasvim prirodno, no sasvim je druga stvar biti iskren prema tom sebi. Ponekad se desi da se istina malo iskrivi jer je nama tako lakše da je prihvatimo. Mi sami je iskrivimo ili odaberemo vjerovati u ono za šta znamo da ne može biti tačno ali našem uhu više prija. Opet ego jel da? Da, prema sebi bi trebali biti fer i korektni.

No jeste li, jesmo li? I koliko bi to trebali biti?  Da li ste u stanju da povučete paralelu između toga ili ćete čvrsto tvrditi kako nemate pojma o čemu govorim jer ste vi jedna prečista persona koja nikad ne laže. Sama ta konstatacija govori kako ipak sve znate. Pa dobro, kad sve sumiramo, šta mislite koliko toga iskrivite i izmjenite samo zato što vam se ona originalna i prava vaerzija nije svidjela a vama je lakše pamtiti nešto malo lakše probavljivo? Ljepše je bar.

Imate li i vi te neke rupe u sjećanju na neki nemili događaj?

Desi li vam se da je radije zapamtiti ono što biste voljeli da se dogodilo umjesto onoga što se dogodilo stvarno? O da, desi se. I to mnogo puta. Kad pričamo o nečemu što je bilo nekada mi se trudimo što zbog sebe što zbog drugih da ta priča ima što srećniji sadržaj. Bunilo me je to kako je svima sve bilo super, kako su svi mogli biti najbolji, najzapaženiji, najzavodljiviji. Te svi bili neki zavodnici, šarmeri i sve im je išlo od ruke. Kao hvata ih neka sjeta kad se tog vremena i sjete se koliko je dobro bilo. A je li? Da li je stvarno bilo baš tako dobro ili se tu ipak desila neka promjena u interpretaciji?

Da vam onako pravo iskreno kažem, ja za neke stvari sada uopšte ne znam kako su se zapravo dogodile. Nema, rupa u sjećanju a ta verzija koju sam ispričala djeluje tako opipljivo stvarna da sam i ja sama povjerovala da je to istina. Da me neki bliski ljudi nisu ”prosvijetlili” ja bih se mogla zakleti da se baš to dogodilo a ne ono što stvarno jeste. Shvatate li kolika je moć uma?

Koliko to mi nesvjesno zapravo štitimo sebe i ne dozvoljavamo da nas nešto boli i povređuje da mi mijenjamo našu sopstvenu istoriju i počnemo da vjerujemo u novu veziju nje koja je nama prihvatljivija? U novu verziju sebe? No koliko je to dobro? Kako da prihvatiš sebe kakav jesi ali ne prihvataš ono šta si I ko si bio? Ili još gore ako više ne znam ko si bio već sad kao komponuješ novu melodiju sebe stavljajuči note koje ti nikad nisu bile na raspolaganju?

To je činjenica. Iskrivljujemo ono što je bilo da bismo lakše podnijeli sebe same.

Pravimo žrtve od onog „ja“ u prošlosti ili ipak neke super zvijezde da bi mogli da se za nešto držimo ili da se nekako pravdamo za to nešto što smo danas. Proživljavamo taj film unazad koji zapravo nikad nije snimljen samo ga je naš um produktovao i učinio gotovo stvarnim jer je nama tako ljepše. Ali da li vam je to „gotovo stvaran“ dovoljno da biste bili kompletna ličnost u ovom životu, u ovoj pravoj i realnoj stvarnosti?

Nije. I nikada neće biti. Ne može, shvatate li? Kako da taj “ja” koji postoji ako on ne prihvata onog “ja” koji je bio prije njega? To dođe isto kao da jednog čovjeka stavimo u kožu drugog i očekujemo da će doći do popudaranja i kompatibilnosti i svi srećni i zadovoljni do kraja života. Nema toga, što smo iskreniji prema sebi to ćemo biti smireniji i potpuniji iznutra. Drugi nisu bitni, ako nešto malo „uljepšaš“ nekome drugom, to ti često neće ni naškoditi ali svaki put kada to učiniš sebi, naštetićeš, i to mnogo.

Živi svoj život, ne tuđi, ne drugi i nikako ne onaj koji nisi živio.

 

 

Volim pisati i pišem od kad znam za sebe. Pisanje je lijek za dušu , a ovdje pričam kako je to biti žena, majka, supruga, domaćica, a opet imati snove i želje i sve te osobe spojiti u jednu.

Komentari