Dolazi ono doba godine, kada se skupljaju plodovi, kada iz naših života otpadaju svi oni negativni ljudi, kao što lišće pada sa drveća i pokriva nam pločnike. Dolazi ono doba, kada svatko od nas unutar četiri zida zna da mora odraditi svojevrsnu inventuru duše, kako bismo znali čime raspolažemo, što smo dobili, a što smo putem izgubili. Zbrajamo tako sve tuge, kao i one male, sitne radosti, shvativši da pola dugovanja nemamo kome naplatiti. Jer ti ljudi, koji su nam ostali dužni još pokoji osmijeh, lijepu riječ ili ispriku, više nisu tu uz nas. Niti su tu, niti ih briga što su iza sebe ostavili poharane bulevare snova, slomljeno srce, srušen ponos i zablude. Kome i kako naplatiti sve ono ružno, ono loše, ono što je kožu istodobno milovalo i paralo?

Kako se izgube te lekcije, kamo odlazi tuga koja nastaje nakon tih rastanaka, odlazaka? Kako se nosiš sa zakrpama na srcu i duši? Kriviš li i dalje njih, ili previše kriviš sebe braneći ono što je nekoć bilo svetinja?

Shvaćaš li, došlo je vrijeme da se iznova oprostiš.. Da se oprostiš od one, sad već stare verzije tebe, kako bi s novom jeseni otvorila vrata nekim novim, toplijim bojama i jednako sjetnim ljudima.  Došlo je vrijeme u kojemu shvaćaš da ljudima ne možeš naplatiti dugovanja, jer su te oštetili namjerno ili slučajno. Shvaćaš pritom da si i ti jedna od tih osoba nekome, razlog nečije tuge ili bora na licu. S početkom prvih kiša, u nama se budi melankolija, oči nam često zasuze, željne nekih starih izlazaka sunca i osmijeha. Melodija grada, kiše i vjetra, idu rame uz rame uz te spoznaje plaćene srcem i iskrenom dječjom nadom. Zalutaš ponekad do istog ugla ulice, osluškuješ isti šum vjetra kao i te tople ljetne noći, gledaš iste one ptičice koje, kao i ti, gube volju za pjevanjem i cvrkutanjem.

U nas polagano ulazi sjeta. Svake godine, nove priče, novi ljudi, jedna jesen na pomolu i najveća sjeta iznova… Otkriješ se u okrilju sad već friške noći, ujedno sretna i nesretna, osvježena i otriježnjena od života. Znaš, ljeto je vrijeme kada zaboraviš na sebe, na probleme, na tuge i obaveze. Ljeto te tjera da se odmakneš od one ozbiljne verzije sebe, živiš život bez mnogo razmišljanja o onome sutra. A kiša? Kiša te podsjeća da si i dalje tu s nekim razlogom, da si opet duboko zabrazdio u otimanju od svega što moraš i onoga što jesi, kako bi tek na tren odmorio od života.

Ima nešto u toj kiši, probudi svu melankoliju u nama. Zaviri u najskrivenije odaje. Miješa toplu i hladnu boju duše. Ujedno i blues i nježnost. Vrijeme zastane nakratko i ne osvrćemo se toliko na druge. Shvatimo da postojimo u trenutku, stopljeni s kišom koja ispire sve ono što bismo rado potisnuli. Natopljeni tim sitnim kapljicama, čeznutljivo gledamo u daljinu, gajimo nadu u bolje sutra. Ponekad vjerujem da je kiša nada. Kiša predstavlja maleni iskorak duše ka mjestu gdje se duša odmara, regenerira. Kiša nas grli i obavija svojom svježinom, kao i jesen što će doći, svojim bojama. Znaš, u tom trenutku ne moraš ništa, jednostavno se stopiš sa svime i upijaš. Ponekad, volim kišu.

Znam da je neizbježna ta inventura koja slijedi, znam da je vrijeme za podvlačenje crte kod starih obrazaca ponašanja i otvaranje nekih novih listova života.

Da bi u tome uspjeli, da bi spoznali što od tih prošlih lekcija nas zadržava, a što nas tjera dalje, moramo se odvažiti zagledati u sebe. Moramo prihvatiti doba koje dolazi, skupa s kišom, sjetom i starim verzijama nas.

Ni stabla ne mogu iznova cvjetati, ukoliko ovo staro, preostalo lišće ne padne na tlo. Dopusti vjetru da odnese ono uvelo, kako bi dopustila sebi da iznova dišeš. Da se naučiš ne bojati te melankolije, nego ju prigrliš skupa s kišom i sivim oblacima.

Dolazi ono doba, kada najviše radimo na sebi i kada zaista vidimo tko smo u suštini. Ono vrijeme kada smo okrenuti sebi i svome rastu, kada je mir bitniji od ludosti.

Ono, kada je smiraj jedino čemu se nadaš, a prohladne noći najveće veselje, uz kakvu šalicu toplog napitka i dobru knjigu.

Veseli se novim, toplim, prirodnim bojama. Veseli se otkrivanju neke nove sebe, nekih novih ljudi, novih početaka i starih završetaka.

 

Rođena 01.02.1990, u Vinkovcima, mladost provela u najljepšem Zadru, trenutno živi i radi u Zagrebu. Ekonomist po struci, umjetnik po duši. Divljeg, nesputanog duha, vedra i pozitivna. Transformira se iz sanjara u snažnu ženu, punu vizija i ideja. Njena želja da podijeli vlastita iskustva i boli, nadilazi sram i osudu te svoje rane pretvara u pobjede. Njene riječi utjeha su i ogledalo drugima. Ona je ono što se većina njih boji biti – SVOJA. Najveće strasti su joj pisanje i ples, dva različita svijeta u kojima na posebne načine izražava svoju suštinu i dualnost.

Komentari