Ko bi me opravdao? Ko bi opravdao sve moje poteze? Vjeru da će ono što je odavno mrtvo, oživjeti? Nadu da ću tamo gdje je led, čuti otkucaje srca?

Ko bi me opravdao kada sam se sto puta opekla na istu vatru i opet se vraćala, pružala ruke da ih ogrijem na njoj? Kada sam sto puta ostala okovana u ledu i opet se vraćala s nadom da ću ga otopiti?Ko bi me razumio?

Ko bi opravdao ponos, zgužvan i bačen u nekom ćošku? Povrijeđen, slomljen. Jeca, bori se da preživi, a preživjeti ne može jer je ranjen vlastitim rukama.

Ko bi opravdao ove moje ratove u kojima sam sto puta pobijeđena? Ratove u kojima sam izgubila sve, sebe ponajviše, a opet se vraćam na stara bojišta. Opet uzimam koplje i zadnjim atomima snage se borim za nešto već izgubljeno. Unaprijed izgubljeno. I opet znam da ću se povlačiti poražena. Slomljena. Ranjena. Znam da je protivnik toliko jači da nemam nikakvih šansi za pobjedu. A ja ipak ratujem.

Ko bi opravdao sve one krajeve u koje sam se klela, a onda ih progutala zajedno sa zakletvom? I sve pretvorila u početak. Još jedan početak. Samo još ovaj put. Samo još ovaj put. I nikad više.

Ko bi opravdao onih hiljadu „nikad više“ što su otišle u vjetar? Nestale. Ko bi razumio?

Ko bi opravdao sve one lekcije, teškom mukom naučene, a za tren oka zaboravljene? Pa opet, iznova učene. Uvijek na istom mjestu. Uvijek od istih osoba? 

Ko bi opravdao sve one riječi prešućene, onda kad sam trebala govoriti? Glasno i jasno, a ja šutjela. A ja bila nijema.
Ko bi opravdao, sve one riječi izrečene, onda kad sam trebala zašutjeti?

Ko da opravda što sam ostajala onda kad sam trebala ići? Bez osvrtanja. Bez povratka? Ko da razumije?

Ko da opravda sljepilo, onda kad sam najbolje vidjela? Okretanje glave od onog s čim sam se trebala suočiti. Što sam trebala u korijenu uništiti. A nisam imala snage. Nisam mogla. Kome da objasnim tu slabost? Ko da je razumije? Može li se opravdati?

Djetašce zarobljeno u tijelu žene. Voli život, ali ne voli njegovu ozbiljnost, pa se protiv nje bori tako što od svega pravi šalu. Još uvijek je sitnice neizmjerno vesele, poput dvije kugle sladoleda i čokolade koju nikad ne pojede do kraja. Oni koji je ne poznaju kažu da je hladna. Ali to je samo maska. Osjeća više od drugih. Više nego što treba. A onda to stavi na papir i tako nastaju njeni tekstovi.

Komentari