Tješi me! – rečenica koja vrišti iz skoro svake druge poruke koju dobijem. A moj inbox je usijano vrelo nepresušne inspiracije skoro svih ljudi koje znam (a i onih koje ne znam) i stalno zvoni! 

Nekako sam se umorila. Uvijek sam tu. Za sva pitanja, za tješenja, za savjete, za beskonačne razgovore u kojima se stalno prelijeva iz šupljeg u prazno. Za sve proklete ljubavne “probleme” koji su ikad postojali. I iskreno – ne da mi se više.

Sjedila sam jutros za stolom, čitala mailove, odgovarala na one stvarno bitne stvari a nakon toga pogledala Fb i pao mi je mrak na oči. U inboxu je stajala masa poruka (kao i uvijek) i ja jednostavno nisam imala volje nijednu otvoriti. Gledala sam imena koja su se nizala u beskonačnoj traci, dok sam skrolala po ekranu i nekom intuicijom, na kraju otvorila samo one, koje su bile vezane uz posao i stvarno neodgodive (iako bih voljela da me za važne i hitne stvari ljudi nazovu je l’). Nakon toga sam se samo odlogirala.

Počela sam se pitati u što se to pretvaramo?

Postali smo toliko usmjereni sami na sebe da više ne znamo poslati poruku bez – Joj jadan ja, znaš šta mi se danas opet dogodilo…

Ma iskreno ne zanima me. Kao da se meni i svima ostalima oko nas ne događa život? Jednostavno sam se umorila od toga da konstantno nekome budem rame za plakanje. Sati i sati i sati razgovora, da bi neki ljudi na kraju ionako napravili sve po svom i ponovno se zakopali još dublje. Osobito u tim ljubavnim zavrzlamama.

Čemu tražite savjete svojih prijateljica kad ih:

a.) niste spremni čuti

b.) naravno nikada nećete primijeniti

Čemu?

S druge strane neki ljudi ne žele nikako preuzeti odgovornost za vlastite postupke i stalno očekuju da im govorim kako oni nisu krivi za sranja u kojima se nalaze.

E pa zajeb!

Svaka situacija koju u životu imaš samo je tvoja. Sam si ju skrojio i sam si za nju odgovoran. Sviđala ti se ona ili ne sviđala – tvoja je.

Misliš da mi ostali nemamo svoje greške? Misliš da nismo zajebali s vremena na vrijeme? Naravno da jesmo, ali je stvar u tome da smo svjesni da prvo sebi priznaš grešku, a onda je kreneš rješavati. Ništa kvragu ne dobiješ ako probleme guraš pod tepih i svakodnevno nekome plačeš u inbox.

Ljude generalno zaboli kuki za tebe i tvoje drame, jer imaju dovoljno svojih.

Rijetki su oni koje ekšli zanima jesi li popravio auto ili se pomirio s curom ili dobio kredit i da li ti je ozdravila mačka. A takve kad i imaš, uspiješ mic po mic i dan po dan i poruku po poruku, otjerati od sebe, jer se ne gasiš!

Nitko ne voli vječne patnike i jadnike, ljude koji ne žele učiniti nešto sami za sebe. Svakome dosadi biti stalno nečije rame za plakanje i nečiji savjetnik i oslonac. Dosadi gledati nekoga tko se uporno svjesno bira vrtjeti u krug i još je toliko bezobrazan da samo oko toga plače. Da možda ćeš pasti, da možda će biti teško, ali zar je vječnost u istom jadu rješenje? Nije! Presjeci negdje pobogu, ako ti je stalo do tebe!

S druge strane, nemaš se pravo ljutiti ako sam mjesecima uz tebe a vidim da nema smisla ni pomaka i ponekad se samo ugasim, jer znaš… svi se mi želimo odmoriti s vremena na vrijeme. Ponekad i ja želim da za promjenu netko možda i mene sasluša.

Možda imam mnogo više, mnogo većih problema i dobro bi mi došao razgovor, ali, većinu vremena od tvog “jadan ja” ne mogu doći na red.

Je li to ok? Je li to po tebi prijateljstvo? Misliš li da je u redu očekivati od mene da svaki dan slušam jedne te iste priče o jednim te istim problemima, koji to zapravo niti nisu, samo zato što se ti ne možeš odlijepiti od neke osobe i neke nezdrave veze? Ili zato što nemaš para, jer si ekšli lijen raditi?

Ili zato što upadaš u svađe s ljudima, koje uopće ne poznaješ već se s njima o glupostima raspravljaš po komentarima, dok tjeraš mak na konac? I to oko neke teme koja je toliko bitna za čovječanstvo i tebe samog, kao lanjski snijeg?

To nisu problemi! To su gluposti! 

I nije mi žao što ti to govorim jer ne mogu više ni gledati ni slušati što si radiš. Odrasti, zbroji se, izađi iz usrane veze, prestani cmoljiti po cijele dane. Nađi posao, školuj se, nađi hobby, nabavi psa, volontiraj, piši, izađi iz kuće i šeći! I pusti druge ljude na miru.

Svi imaju svoje obaveze, račune, probleme, želje, strahove, boleštine, drame i osobne životne cirkuse. Ne trebaju im još i tvoji.

Posloži si prioritete u glavi i kreni.

I slobodno se ljuti ako si se prepoznao u ovom tekstu. To je tvoje apsolutno pravo, kao što je i moje da stisnem “Ignore” na tvoje drame i posvetim se ljudima koji možda ekšli zbilja trebaju čašicu razgovora i moj zagrljaj.

Možda tvoj ego ovo privremeno neće podnijeti, ali vjeruj mi to je za dobrobit tebe samog, mojih živaca i našeg prijateljstva. 😉

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari