Kad sam se upuštala u avanturu zajedničkog života jasno sam si u glavi zacrtala jednu napomenu – nećete se gubiti na sitnicama. Nećete trošiti energiju na rasprave oko toga tko je kada oprao suđe ili stavio sušiti veš, nećete si zamjerati kave s prijateljima ili noći provedene u radnoj sobi. Bit ćete spremni na kompromis i nećete dopustiti korovu sa strane da naraste i zapriječi rast te najvažnije stvari u vašem životu.

Nećete se gubiti na sitnicama jer one ne mogu konkurirati onom što imate tik pored njih. Bit ćete tolerantni jedan prema drugome i nećete lijegati u krevet ljuti. Nećete dopustiti svom egu, ponosu, tvroglavosti, razmaženosti i prije usvojenim navikama koje ste imali kao jedinke da stanu na put odnosu. Pospremit ćete te mrvice i riješiti ih se dok su još takve, dok nisu prerasle u nešto veće. Neke sitnice ćete zanemariti jer vam zapravo nisu ni toliko važne.

Nećete se gubiti na sitnicama i svaki dan ćete jedan drugome dati do znanja da se volite i da se želite. Nakon teškog dana na poslu bit ćete tu jedan za drugoga. Upoznavat ćete se i naučiti ono štoje drugoj osobi važno. Poštovat ćete to.

Ponekad ćete svoje potrebe staviti na stranu jer znate da ste sada potrebni drugoj strani. Imat ćete razumijevanja jedan za drugoga jer ste vas dvoje svijet za sebe, svijet koji treba njegovati i održavati da bi postojao.  A taj je svijet najbolja stvar koju imate, ona najvrijednija.

Nećete se gubiti na sitnicama jer znate da za to nemate vremena. Da je svaki sat i svaki dan koji imate dragocjen i da je vaše vrijeme na Zemlji ograničeno. U jednoj sekundi sve što imate i poznajete,sve što volite, kao i vi sami, može nestati. Svaki dan u kojem se budite i kojega živite razlog je za zahvalnost. Svaka večer u kojoj ste legli jedan pored drugoga, svaki poljubac koji ste dali ili dobili kao prvu stvar čim ste otvorili oči najveći je razlog za započeti dan sa osmijehom. Najveća je nagrada koju možete dobiti. Najtoplija, najživotnija, najljudskija.

Zašto se onda, unatoč svemu tome, ipak ponekad, a nekad i previše često, gubimo na sitnicama? Zašto dopuštamo nevažnim mrvicama da čine neudobnim topao krevet u kojem spavamo?

Život je sam po sebi jedno veliko, nesigurno borilište. Strah za vlastitu egzistenciju, od toga kako ćete platiti sljedeći račun, hoće li vam plaća sjesti na vrijeme, hoćete li sutra imati novaca za platiti lijek ili doktora ako vam zatreba. Kako ćete izdržati još jedan dan na poslu koji prezirete – hoćete li uspjeti pronaći ili stvoriti posao koji želite raditi, a da od njega možete živjeti? Borba je organizacija vremena, izlistavanje prioriteta, odnosi s kolegama, briga o obitelji. Organizacija u borbi sa spontanošću. Tisuću sitnica na svakodnevnoj i tjednoj razini, zahtjeva i želja većih i manjih nalazi se pred svakim od nas. Mi odabiremo kako ćemo se s njima nositi, kako ćemo ih percipirati, ali nekad se u njima izgubimo. Nekad dopustimo da prevagne ono što nije bitno nad onim što je najbitnije. Nekad dopustimo da nam loš dan na poslu ili neki kućanski problem uništi dan, preuzme ono darovano vrijeme koje smo mogli utrošiti na ljubav, mir i stvaranje. Na boljeg sebe, na sretnije nas.

Radovi koji se odvijaju u kući pored naše, buka koju stvaraju, jutro koje smo trebali provesti spavajući duže, a koje su oni omeli. Možda nam je to bio jedini slobodan dan u tjednu i zbog toga se budimo ljuti i neraspoloženi, u potpunosti stavljajući na stranu – zaboravljajući- koliko smo sretni što smo se uopće probudili, što smo ujutro imali apetita i mogli jesti hranu koja nas veseli. Što smo na stolu pronašli poruku voljene osobe u kojoj nam govori koliko nas voli i kako jedva čeka doći kući da nam da još jedan poljubac. Zaboravljamo koliko nam je lijep bio onaj osjećaj kada smo se sinoć zajedno sklupčali i smijali, zaboravljamo da unatoč malo sna taj dan imamo pored sebe nešto što će zaustaviti sav taj nemir koji nam je buka donijela. Nekoga tko nas voli, prihvaća i cijeni, tko stoji iza nas pred svim izazovima koji jesu i koji slijede. Puštamo da buka nadvlada mir i sreću koju osjećamo.

Suviše se lako gubimo u sivilu koje nas zahvati u glavi, obvezama koje imamo i koje sami sebi namećemo. I onda, samo tako, dobijemo pljusku od svemira koja nas podsjeti da se trebamo razbuditi. Ta je pljuska često jako neugodna i izbacuje nas iz zone ugode koju smo sami ocrtali.

Kada se nalazimo tik pred onim da izgubimo ono što smo uzimali zdravo za gotovo – hranu koju volimo jesti, osobu do koje nam je stalo – ono što nam je bitno, a zaboravili smo kako, shvatimo koliko svaki dan zdravlja, života, ljubavi, kretanja znači.  I koliko smo bili bedasti što smo se gubili na sitnicama.

Nećemo se gubiti na sitnicama. Riješit ćemo ih, pospremiti i nastaviti dalje. Biti zahvalni na svakom danu u kojem imamo priliku biti s osobom čija nas blizina iznutra grije, podiže i daje osjećaj sigurnosti u svijetu nesigurnosti.

 

Photo: Gina Gallinella

Dinamično biće zaljubljeno u snagu priče. Novinarka željna putovanja i istraživanja svijeta. Magistra komparativne književnosti koja je trebala biti glumica. Dijete odraslo na Hitchcocku koje vjeruje u filmske trenutke i u moć jazza & bluesa. Djevojka s namjerom da si skroji život po mjeri.

Komentari