Jednu sasvim običnu, nimalo uzbudljivu nedjeljnu večer, šetala si gradom pomalo sjetna i sama. Vjetar ti je mrsio kosu i zadavao hladne udarce u lice, lišće pod nogama šuštalo je kao da se nekakav pas ujutro kriomice zaigrao s gazdinim jutarnjim novinama.. Dovoljno slatko i dovoljno iritantno da od silnog šuštanja kreneš brojati korake nasred ulice, tek kako bi se odmaknula od jedne buke u glavi. I šetaš tako dok se magla polagano spušta nad grad i obavija te tama. Negdje nasred parka, ugledaš njega.

Onako na prvu gizdav, misteriozan. Gledate se kriomice, stojeći tako svatko na svojoj strani parka, usred magle. I traje to nekih deset minuta, dok ti ne odlučiš odšetati kroz još gušću maglu, because you are drama queen, pa why not napraviti neku filmsku scenu. Možda ćeš se izgubiti u magli, pomisliš, pa će on krenuti tvojim putem i spotaknuti se te udariti u tvoje rame. Baš. Otišla si, kako i priliči jednoj dramatičnoj djevojci. Drugu noć opet si odlučila prošetati sama. Isti scenarij, magla, prohladno vrijeme, vjetar za petama, ti u tragičnim mislima.

On, ondje negdje, jednako lud kao i ti, stoji i čeka ne bi li te sreo u magli. I desila se neočekivana magija. Prišao je potiho, teškim koracima, baš kao i magla koja ti je legla na leđa u okrilju noći. Predstavio se i upitao kamo si pošla ( s tim snenim očima, jer bez toga to nije romantika). I krenuo je razgovor, počeo se otvarati prvi krug neviđene povezanosti i pakla. Da, već tad ste oboje znali da ćete ostaviti itekakav trag, premda je sve djelovalo toliko bezazleno i kao potpuni klišej.

Do vraga, bilo je vrijeme da jednom proživiš i tu, drukčiju i težu priču. Samo, nisi znala da ćeš zaista izgubiti tlo pod nogama, izgubiti ponos, emocije i onu sebe kakva si mogla biti bez njega. Koštalo te godina i godina gubljenja, bježanja i traganja za nečim nepostojećim. Koštalo je i njega, izgleda, manjka kose na glavi, novih bora, novih zdravstvenih problema nastalih potiskivanjem emocija.

Nije htio nikada dati do znanja koliko si baš ti takva, posebnija od svega posebnog na što je u životu naišao. Nije htio hvaliti, davati komplimente i vjetar u leđa misleći kako ćeš se bahatiti i otići od njega. A otišla si, ne jednom, već minimalno deset puta upravo jer nije htio pokazati emocije. Da bi se opet kao budala vraćala, misleći kako će stvari najednom postati bolje.

U suštini svega, bilo je tu emocija, i prevelikih da bi na ovome platnu života mogle zaživjeti, bez uplitanja drugih i bez žrtvovanja samoga sebe. A ti nikako nisi bila taj tip osobe koji bi bio spreman žrtvovati sve za drugu osobu, jer si ispred svega stavljala svoju zacrtanu misiju u životu. A on, on je tek bio posebna sorta koja nikada nikome neće reći da, ni priznati koliko ga nešto boli, niti lako pokazati strah, želju ili kajanje. U nekim momentima svijet je bio pozornica, a vas dvoje najbolji i najemotivniji glumci. Igrali ste vrašku igru, zavodili jedno drugo kako pokretima, glasom, gestama, riječima, uzdasima.. S druge strane te glume, skrivali ste ono pravo lice, sve one strahove, čežnje i emocije. Ne, niste htjeli tad priznati da se desilo nešto veće od vas samih, nešto što će se protezati kroz cijeli život kao kazna i teret u grudima.

I puklo je jednom. Nebitno radi čega, ali nestalo je. No, ono što je najviše zabilježilo tu eru, jest jedna velika tragedija svih odnosa današnjice. Čekanje, konstantno čekanje jedne ili obje strane. Očekivanje Godota. Očekivanje da će se desiti upravo one stvari koje priželjkujemo a koje očito nisu suđene da se dese. Očekivanje da će druga osoba umanjiti svoju posebnost i ludost kako bi isključivo tebi pripadala.

Nemoguća misija.

Bolest današnjice, itekakva. Svi nešto čekamo, čeznemo, stojimo na mjestu. Mislimo kako će nam ljudi tako lako pasti s neba. Pasti i ostati u našem naručju, bez obzira kako i koliko dobro ili loše ih tretirali. Misliš – tu sam, postojim, zaslužujem, doći će samo od sebe. Neću se morati truditi, neću morati otkrivati kako svoje tamne strane, tako i njegove. Neću se morati nositi s prošlim ili nastalim demonima unutar nas, neće se stvoriti onaj najveći jaz jer ste oboje dovoljno turbulentni da rušite sve ispred sebe..

Ne, bit će to sve tako filmski i nestvarno, ljubav i poštovanje će trajati do kraja. Nećeš uopće imati momenata gdje ćeš gristi i ranjavati samu sebe, proklinjati i sebe i njega, mrziti.. Nećeš si ti to dopustiti, jer takve stvari se ne događaju velikim djevojčicama. Ne dopuštaju si one više da se igraju s igračkama, da se spotaknu o pokoji ludi kamen iznova.

Pazi, da te život još jednom ne iznenadi. Svi mi mislimo kako znamo nešto, kako smo usvojili neke lekcije izvrsno. Onda se desi nešto sasvim neočekivano i sruši nas iznova do temelja, da istražimo sve granice mogućeg i nemogućeg, najveću patnju i jad kako bismo se još jednom digli s dna, narasli još veći nego što smo bili.

I da, tužno je to što svi ljubav mjerimo. Svrstavamo u kojekakve kalupe, nesvjesni njene prolaznosti i uloge u našim životima. Što mislimo kako ne moramo ništa činiti, da bi neke osobe zadržali. Ili ono još gore, što odlučujemo vlastiti život staviti na čekanje. Čekati onoga koji tad nije volio koliko je govorio da voli. Čekati onoga koji će te izbaviti iz vlastitih strahova i ružnih kreacija u glavi. Čekati onaj odnos koji će donijeti najveću sreću, bez obzira na to što si sama sa sobom nezadovoljna. Čekati da ljubav dođe i ostane sama od sebe, da se rasteže iz dana u dan, da te pokriva noću kako bi spavala ušuškana i sigurna. Da ti kuha, sprema, šali se s tobom, podiže te kada si na dnu..

A on, on je zapravo bio kontra svega što ti jesi i što ti trebaš u životu. On je onaj koji voli doći nepozvan i otići krišom uz odškrinuta vrata, usred noći, bez poruke i poljupca. On će uvijek ostati taj, koji će rušiti i sebe i druge, jer drukčije ne zna. On neće doći, kao ni Godot. Ako i dođe, vjeruj mi, doći će po još tvojih lijepih riječi i sigurnih zagrljaja, kako bi se nastavio boriti sam sa sobom ondje gdje sunce ne izlazi. Doći će da ukrade mir, ukrade još preostalih komadića tebe i podsjeti na to koliko život može biti čudan i grub ponekad. Neće ostati, nikada. Jer on ne ostaje ni kada voli, ni kada ga najviše boli. On uživa u svojoj ulozi i košmaru od života, i kao pčelica prelazi s cvijeta na cvijet.. Dok ne popije sve nektare, neće se smiriti niti vratiti da bi ostao. 

Njemu je život čekanje, baš kao i tebi.  Ali, ne čekanje neke druge osobe da odgovori na emocije, patnje ili pitanja koja su ostala visiti u zraku.. Njemu se život svodi na čekanje trenutka kada će zasjati tih pet minuta, jer jedino što on zna jest stati na pozornicu i glumiti da je velik, iako on to u suštini nije.

Zato, ne čekaj nikada i nikoga. Život prolazi i proći će jednom sve. Ostat će sve ono što si trebao ili morao učiniti, a nisi mogao, jer si vrijeme bacio u vjetar.

Tko još čeka Godota? Ja ne. Ne čekam tako ni trenutak da postanem bliža onoj verziji sebe koja želim biti. Ja sam taj trenutak naučila stvarati.

Čitaj još...

Rođena 01.02.1990, u Vinkovcima, mladost provela u najljepšem Zadru, trenutno živi i radi u Zagrebu. Ekonomist po struci, umjetnik po duši. Divljeg, nesputanog duha, vedra i pozitivna. Transformira se iz sanjara u snažnu ženu, punu vizija i ideja. Njena želja da podijeli vlastita iskustva i boli, nadilazi sram i osudu te svoje rane pretvara u pobjede. Njene riječi utjeha su i ogledalo drugima. Ona je ono što se većina njih boji biti – SVOJA. Najveće strasti su joj pisanje i ples, dva različita svijeta u kojima na posebne načine izražava svoju suštinu i dualnost.

Komentari